Dana 17. studenoga 2016. obilježili smo 25 godina od pada grada Vukovara. U čast Gradu Heroja, palili smo lampione, koje su učenici oslikali hrvatskim simbolima i koji su bili postavljeni u obliku križa.

Večer smo posvetili Siniši Glavaševiću, novinaru, ratnome izvjestitelju, piscu, mučki pogubljenoga 20. studenoga 1991. na Ovčari, zajedno s hrvatskim braniteljima, djecom, ženama i starcima. Prozni recital odabranih dijelova iz Sinišinih priča, koje je s djecom odabrala i uvježbala Branka Horvat, govorili su učenici naše škole.

Bilo je to tužno sjećanje na vukovarsku i hrvatsku tragediju, ali i vapaj da rata i nepravde ne smije biti!

Sanela Toša Ljubičić

  Neke ljude nikada ne smijemo zaboraviti! 

Hrvatske branitelje, čuvare naših domova, nikada nećemo zaboraviti! Više od 3000 ubijenih, 2600 nestalih i 7000 zarobljenih u Domovinskome ratu!

Među njima je i Siniša Glavašević, novinar, ratni izvjestitelj, pisac. Rođen 4. studenoga 1960. u Vukovaru, a mučki pogubljen 20. studenoga 1991. Na Ovčari, zajedno s hrvatskim braniteljima, djecom, ženama i starcima.

Njegove riječi i priče i jučer, i danas, i sutra, imaju istu poruku – rata i nepravde ne smije biti! Počivaj u miru, Siniša Glavaševiću!

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale  podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi. (Priča o gradu)

Zašto bi djeca pristala da rastu pod nebom bez zvijezda, pod nebom bez neba, i kako bi to izgledalo? Kako bismo snivali i gdje bismo uostalom vješali mjesec da se odmori poslije naporne noći da bi nebu dao nebesku boju? Čovjek je nezahvalan u svojim gladnim nezasitnim htijenjima. A svemir, beskrajan kao mašta, traži one najodvažnije sanjare koji neće dirati njegove urese. (Priča o svemiru)

Ne plaše me tišina i koraci, ni noć, nego me plaši mogućnost da će mi se netko prikrasti i pokušati me skrenuti s puta na koji sam se odvažio i kojim želim ići dok ne stignem. (Priča o vagabundima)

Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću - ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. (Priča o ljubavi)

Hvala im u ime svih koji su izginuli, i u ime svih koji su se napatili zbog njihove nezahvalne i proždrljive želje da uzmu tuđe, i u svoje osobno, MALO IME, koje će ipak, na kraju svega, BITI VEĆE OD NJIHOVA. (Priča o ratniku)

Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili. (Priča o zagrljaju)

Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu, onda je sve bolje, jer kada vas svi napuste, opet vam ostaju vaša djeca. (Priča za roditelje)

Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što - bez djetinjstva? (Priča o djetinjstvu)

Znam da savjet ne treba dijeliti, pa opet teško je odupirati se dobroj namjeri - čuvajte obitelj. Nju se teško stječe, a rat, posebice ovaj nesretni i predugi rat, dovoljno rječito govori kako se lako obitelj gubi. I ne zavaravajte se; nije to samo sreća, to je više, mnogo više od toga. (Priča o porodici)

Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist. (Priča o vremenu)