Bili smo u bolnici i vojarni te na Ovčari i Memorijalnome groblju. S tugom i tjeskobom u srcu, gledali smo video snimke, fotografije, križeve…Rat se ne smije ponoviti!

Amra Hodžić, 8.c

(Fotografije pogledajte u Foto galeriji!)

Dana 25. studeni 2010. učenici osmih razreda naše škole (četiri odjela), u pratnji svojih učitelja, Milene Maršić, Irene Grubor, Svjetlane Svoren, Sanele Toša-Ljubičić, Jasne Schönberger  i Petra Prološčića te pedagoginje Zlate Jakovljević, posjetili su Vukovar – grad heroja.

Putem do Vukovara čitali smo povijesne referate i književna djela o Vukovaru. Dolaskom u grad, uputili smo se prema bolnici. Za vrijeme Domovinskoga rata na krovu su bolnice bila dva crvena križa, kao znak da je tu zdravstvena ustanova. Unatoč tome, na bolnicu je svaki dan padalo od 900 do 1000 granata!? Svaki su dan u bolnicu dovodili mnogu ranjenu djecu, stare i nemoćne ljude. Prema riječima voditeljice Memorijalnoga centra u bolnici, većinom su stradali civili. Mnogi su dolazili u bolnicu kao u sklonište, s nadom da će otići u oslobođene dijelove Hrvatske. Većina ih je umrla od posljedica ranjavanja, a njih 267 odvedeno je na Ovčaru i pogubljeno. Među njima, najmlađa je osoba imala 17 godina. Ondje je bila i trudnica u osmome mjesecu trudnoće!

U bolnici je sačuvan stari operacijski stol. Pogledali smo i dokumentarni film o razaranjima u Vukovaru. Strašno je bilo vidjeti granate koje su dolazile sa svih strana i koje su svakodnevno ubijale ljude. Gledali smo i snimke svih objekata koji su gorili, pa čak i bolnica! Vidjeli smo i šestomjesečno dijete koje je u zagrljaju svoje majke izgubilo život. Svi smo bili potreseni.

U podrumu bolnice vidjeli smo bombu koja je probila sve, osim konstrukcije na stropu podruma. Ostavljena je kao spomen na sve ostale bombe koje su prošle kroz sve konstrukcije i ugasile ljudske živote. Jedna je bomba, kazala je voditeljica, pala u podrum, na krevet bolesnika i to između njegovih nogu! Oštetila je samo njegov krevet!? On ju je kasnije ljubio i grlio. Ta se tragikomedija dogodila samo tome čovjeku. Ostali su pacijenti poginuli od eksplozija bombi i granata. U podrumu su napravili rekonstrukciju bolnice za vrijeme rata. Lutke predstavljaju pacijente, djecu i medicinsko osoblje. Podsjećaju na strašno i nezamislivo stanje za vrijeme rata.

U vukovarskoj su nas vojarni, kasnije, dočekala dva vodiča i svaki je poveo jednu grupu u razgledavanje. Obišli smo muzej s opisima stanja u Vukovaru za svaki dan. Pogledali  smo i oružje, a vodič je odgovarao na sva naša pitanja i objašnjavao nam o raznim tipovima oružja, strategijama za vrijeme rata i važnijim događanjima. U jednome kutu nalazi se navod Zvonka Manjuša: „Tenk vam je obična hrpa željeza teška pedeset tona; buči i puca neugodno, ali, znate li što treba napraviti? Stati pred njega, shvatiti da ste jači, uhvatiti ga na nišan, opaliti i … nema više tenka!“ Zatim smo u  vojarni obišli sve tenkove, topove, mig i ostala prijevozna i eksplozivna sredstava. Imali smo priliku popeti se na brod i naučiti ponešto o svim vrstama mina. U podrumu smo vidjeli rekonstrukciju srpskih logora u Stajićevu i Begejcima. Uz neizmjernu zahvalu vodičima, sjeli smo u autobuse i krenuli dalje.

Stigli smo na Ovčaru. Vjeroučitelj je zapalio svijeću, kako bismo se svi zajedno sjetili stradalih. Pripremio je i molitve. S tugom i tjeskobom u srcu, napustili smo Ovčaru.

Na Memorijalnome groblju voditeljica nam je rekla nekoliko rečenica o groblju i braniteljima koji su ondje sahranjeni. Vjeroučitelj je zapalio svijeće i pomolili smo se za preminule.

Na kraju, nakon vijećanja nastavnika, ipak smo dobili sat vremena, za slobodnu šetnju Vukovarom. Većina je došetala do prvih klupa i brzo ugrabila mjesto za odmor. Iščekujući nastavnike, poigrali smo se u parku i krenuli kući.

Zaključili smo da su sva razaranja te brojne ljudske žrtve koje su se dogodile za vrijeme rata utjecale na naše (ne)raspoloženje. Rat se ne smije ponoviti, a mi ćemo se truditi stvoriti mir u svijetu!