Na dan utrke svi smo se okupili u Tvrđavi kod starta. Prvo su nas na razglas pozvali na razgibavanje, a na pozornici se pojavio smiješni klaun koji nam je poklonio lopte i velike pakete smokija koje je bacao u publiku. Uhvatila sam smoki. Vodio je i zabavne vježbe razgibavanja dok nas nisu pozvali na startne pozicije. Trčala sam utrku na 100 metara za djecu 2013. godište i mlađe i osvojila sam drugo mjesto među djevojčicama. Moj prijatelj iz razreda Maro Soldo je trčao istu utrku i osvojio je  prvo mjesto među dječacima.

Nakon što su završile sve dječje utrke bilo je proglašenje pobjednika. Za nagradu smo dobili medalje i romobile. Bila sam ponosna na sebe i svoj trud. Na kraju smo svi zajedno pojeli smoki i zabavljali se na livadi u Tvrđavi. Učiteljica i naši roditelji bili su ponosni na nas, a bili su sretni što oni nisu morali trčati.

Iznimka među roditeljima je bila mama Natalija Vučinić koja je taj dan istrčala maraton od 20 km, svima nam je poticaj i sportski uzor.

Tekst napisala učenica: Lea Čošić, 3.b