Obljetnice su prigode da se prisjetimo na neke trenutke i događaje koje su se zbile u povijesti nekog vremena. Prije dvadeset i jednu godinu, 18. studenoga 1991. nakon tromjesečne opsade i gotovo potpunog uništenja grada, prestao je otpor hrvatskih branitelja u Vukovaru.
Tužna statistika govori da je tijekom borbi i nakon ulaska srpskog okupatora u grad poginulo oko 550 branitelja i 1700 civila, oko 8000 Vukovaraca bilo je odvedeno u srbijanske logore, dok ih se još oko 800 vodi na popisu nestalih. Iz grada je prognano i sve nesrpsko stanovništvo. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja i jedan od najvećih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Bitka za Vukovar počela je 24. kolovoza. Bivša JNA zajedno s paravojnim srpskim snagama postupno je dovlačenjem novih snaga stvarala obruč oko grada. Planirali su Vukovar zauzeti u svega nekoliko dana. Međutim, kako im to unatoč velikim žrtvama nije uspjelo, vrh JNA iz Beograda odlučio je formirati posebnu operativnu grupu kojoj je cilj bio osvajanje Vukovara. S tim ciljem je iz Beograda upućena elitna Prva gardijska oklopna brigada, angažiran je i veći dio snaga Novosadskog korpusa te nekolicina drugih brigada iz Srbije.

Međutim, unatoč tako brojnim postrojbama, vukovarski branitelji i dalje su čvrsto držali crte obrane. Tada JNA kreće sa strahovitim granatiranjem grada i topničkim napadima. Grad se zasipa s tisućama granata, u napadima sudjeluju i zrakoplovi bivše JNA. Kroničari bilježe da je, primjerice, 14. rujna bio dan »kada se nebo otvorilo«. Zrakoplovi su bombardirali Vukovar desetak puta dok istodobno grad napada i oko stotinjak tenkova. Stanovništvo i branitelji žive u podrumima, bez struje, vode i telefonskih veza. Međutim, unatoč tako teškim uvjetima, branitelji dva dana kasnije, kada je zabilježeno čak 26 zračnih napada, zaustavljaju tu ofenzivu istodobno uništavajući 34 tenka. U drugom dijelu rujna Trpinjska cesta postat će i groblje srpskih tenkova.
Suočena sa svojom nemoći i brojnim žrtvama, bivša JNA kreće u listopadu s novim snagama. Angažirala je oko 45.000 vojnika i počinje grad zasipati s više od 7000 granata dnevno. Grad postupno postaje skelet. Granatira se i vukovarska bolnica, ranjenici i operacijske dvorane premještaju se u podrum.
Međutim, ni ta akcija nije dala rezultata. Oko 1800 branitelja Vukovara i dalje su čvrsto držali svoje položaje.
Suočeni s neočekivanim zastojem u osvajačkim planovima, vrh bivše JNA i tadašnje srbijansko vodstvo donose odluku da se Vukovar mora zauzeti pod svaku cijenu. Početkom studenog srpske postrojbe započinju napade svim raspoloživim sredstvima. Grad zasipaju s tisućama granata, svakodnevno ga napadaju iz zraka te s Dunava.

Oni koji su bili tada u Vukovaru govore o pravoj kataklizmi. Međunarodna zajednica, unatoč upozorenjima kako se radi o humanitarnoj katastrofi i ratovanju protiv ratnih pravila, ne reagira. Na kraju, 14. studenoga, JNA uspijeva razdvojiti hrvatske snage u Vukovaru od onih iz Borova Naselja. Iscrpljeni, izmoreni i bez streljiva, hrvatski branitelji sljedećih dana postupno prestaju s organiziranom obranom.

U Beogradu su nakon okupacije grada upriličili primanje i proslavili »oslobođenje« Vukovara dodijelivši »zaslužnima« i odličja. Međutim, bila je to Pirova pobjeda. Dok su malobrojni vukovarski branitelji tri mjeseca vezali za sebe najelitnije srpske postrojbe, Hrvatska je dobila prijeko potrebni predah kako bi organizirala svoju obranu. Već potkraj te 1991. Hrvatska vojska brojila je oko 200.000 ljudi i bila je sposobna i za ofenzivne operacije, što je i učinila oslobađanjem znatnih dijelova zapadne Slavonije. K tomu, žestoki otpor vukovarskih branitelja dizao je moral i samopoštovanje u ostalim dijelovima zemlje.
Herojstvo Vukovara udarilo je temelj za kasnije vojne pobjede hrvatskih snaga koje su dovele do potpunog oslobađanja zemlje. Zbog svega toga Vukovar je postao simbolom oko kojeg se okuplja cijela nacija.

Slijedeću pjesmu posvećenu Vukovaru i Škabrnji napisao je naš učitelj-pisac, Fabijan Lovrić.

Vrisak

                                               Vukovar, Škabrnja…

Iz zemlje izašao Vrisak.

Vrisnuo.

Srce probio ledeni eho,

demonskim dušama punio oči krvlju:

„Zar tako?!

Zar se opiru?!

Zar na klaonicu ne idu sa smiješkom?!

Pjesmu da čujem!“

Govorio je onaj u čiju dušu se uselio demon,

onaj, koji je prvi put u životu

osjetio moć,

postao gospodarom života i smrti,

smrti, prije svega.

Vrisak je otupio čula

i nije znao gdje je,

samo je znao da nitko ne smije ostati živ.

Kolone jadnih i izmučenih.

U jednoga je zabio nož.

Ništa.

Niti vriska.

Praznina kao da je zabio u zrak,

u krpu.

Probodenoga su zaobišli oni u koloni.

Strah:

od daha,

od smrti,

od života,

od svjetla i tame…

Strah.

Vrisak leden kao sječivo noža

na sjevernom polu,

leden kao okamenjena smrt,

kao onaj koji sudbinu ljudi uzima u svoje ruke.

Gdje je volja Njegova?

Je li On stvorio demona?

Je li On odredio pokoru naroda

kako bi se čovjek prizvao pameti,

kako bi ljudi bili plemeniti,

kako bi bili ljudi,

kako bi bili priroda,

sastojak prirode koji oplemenjuje?

Vrisak!

Pa muk?

Muk tiši od tišine.

Olovni muk.

Kalaj rastopiv i podatan za vez na očima.

Muk psihoze,

muk ropca,

muk udarca,

muk kuće,

muk bivšeg grada,

muk mučen samim sobom…

Vrisak!

Demon postaje svjestan vriska,

svjestan svjetla,

krvi,

nevinih žrtava…

Sve što više pere ruke voda je krvavija.

Vrisak!

Tko to vrišti?

Demon postaje sljedbenikom svjetla,

krvi i mesa

nevinih žrtava,

pretvara se u čovjeka punog straha,

jasno vidi strahote.

Otrježnjenje dolazi kao buđenje iz sna.

Pita:

„Tko je pobio ove ljude?

Tko je razrušio gradove?

Tko!?“

Vrisak.

Vukovar!

Škabrnja!...

Vrisak putuje planetom Zemlja,

posjećuje napuštene gradove…

Vrisak korača jekom:

Vukovar – Škabrnja,

Vukovar – Škabrnja…

Vrisak željeznički vagoni:

Vukovar – Škabrnja,

Vukovar – Škabrnja…

Gradovi,

naši i bjelosvjetski…

Masada – Hirošima,

Vukovar – Škabrnja…

Vrisak.

Moćan kao zrak,

voda,

vatra.

Ječe koraci dok prolazi Vrisak

zaboden u ledeno-plavi obraz neba.

Sjenka Vriska za petom je demona

i on,

nema gdje.

Demon

koji je postao čovjekom,

vratio se u lik,

bježi pred svjetlom istine,

ali i svjetlo ima sjenku

koja ga nikada neće ostaviti na miru.

Nikada.

I kada ostane sam

jedino što čuje,

čuje,

Vrisak!

Moć Vriska zapisana je u zvijezdama.

Fabijan Lovrić