Neugodne i teške emocije i reakcije koje se mogu javiti nakon ovakve prirodne katastrofe su normalne i očekivane - važno je da znate da je s vama i vašom djecom sve u redu - koji god se osjećaji i ponašanja javili kao posljedica današnjeg događaja. Svoje reakcije (misaone, emocionalne, fiziološke) kao i svoja ponašanja nema smisla kritizirati, skrivati niti ih se sramiti - naše tijelo i naša psiha na traumatičan događaj reagira na svakome svojstven način. Mnogi od tih načina su ustvari vrlo slični - u pravilu kod ovakvog iskustva većina ljudi će doživjeti intenzivan osjećaj šoka, straha, nevjerice i bespomoćnosti. U nekim reakcijama se i razlikujemo (netko će se rasplakati, netko drugi će tijekom dana prasnuti u intenzivan smijeh, netko će u trenu osjetiti nevjerojatno jak umor i brzo zaspati, netko će imati poteškoća sa spavanjem)...Također je moguće da ista osoba iskusi niz različitih, naoko oprečnih reakcija tijekom dana.

Normalno je i očekivano da smo još uvijek i da ćemo narednih dana biti u "malo drugačijem" psihičkom i emocionalnom stanju u usporedbi s onim u kojem smo u uobičajenom svakodnevnom životu - životu koji smo do sada uspjeli prilagoditi da nam barem do neke mjere bude izvjestan, siguran i predvidiv.

Polaganim prihvaćanjem uznemirenosti, straha, tjeskobe, ljutnje, nelagode, ili bilo kojih drugih osjećaja koji su se pojavili tijekom dana ili će se pojaviti narednih dana, ali i prihvaćanjem iskustva poput "zaleđenosti" (kao da ništa ne osjećamo) lakše ćemo izaći na kraj s tim stanjima i osjećajima. Oni nam nisu neprijatelji.

S njima se, dakle sada, kao niti inače u životu, ne treba boriti.

Prihvaćanje, između ostalog, znači i pronaći riječi kojima svoja iskustva i osjećaje možemo izraziti - svatko na svoj način, govoreći ono što nam dolazi, vezano uz naš unutarnji život ili sam događaj koji se desio.

Dobro je, ako želimo i možemo, prepričati kako smo doživjeli potres - gdje smo bili i kako smo se probudili, što smo vidjeli, pomislili, što smo išli prvo napraviti, kako smo se osjećali, kako su djeca reagirala, kako smo sada...

Primijetit ćete da ljudi ovo rade spontano nakon ovakvog jakog događaja i vjerojatno ste danas, kada ste se čuli sa svojim bližnjima upravo i pričali na sličan način.

Na taj način mislima i razmišljanjima koja nam prolaze kroz glavu dajemo sebi mogućnost da "uokvirimo" i povežemo neugodne osjećaje i iskustva, čime oni mogu početi gubiti na intenzitetu.

Također time pomažemo sebi da se barem malo rasteretimo ponavljajućih misli i slika koje nam dolaze mimo naše volje - ovo je očekivana i normalna reakcija s obzirom na događaj.

Kod djece, ovisno o dobi i samom djetetu, izražavanje može i ne mora biti kroz riječi. To može biti kroz sve ono što djeca žele i mogu činiti tijekom večeri i dana - neka djeca mogu težiti više fizičkoj aktivnosti, te na taj način prazniti napetost, druga djeca mogu htjeti na mirniji način provoditi vrijeme - u kontaktu s omiljenom igračkom koja im daje sigurnost, u igri s ljubimcem, maženju s roditeljima i sl.

I odraslima i djeci u ovim danima treba dati što je više poznatog - rutine, okoline, navika, ljudi - ako je moguće bez velikih promjena. Od velike važnosti u prihvaćanju i suočavanju s ovim teškim iskustvom je mogućnost da sebe izrazimo, da opišemo kako nam je, kako smo - dakle da razgovaramo s nekim. To može biti stručna osoba, no to mogu biti i ljudi s kojima živimo, prijatelji, druge osobe kojima vjerujemo. Razgovor u kojem slušamo jedni druge znači da smo otvoreni prema sugovorniku. Važno je da slušamo bez osuđivanja, kritike i namjere da riješimo problem i da učinimo da "sve bude dobro". Također i bez garancije da ćemo nekoga, ili da će netko nas zasigurno utješiti ili naći rješenje. Sam proces u kojem dijelimo svoje iskustvo s nekim tko iskreno i zainteresirano sluša je ljekovit. Ovo vrijedi i za velike i za male. Dobrobit obitelji, samim time i djece, određena je samosvijesti i odgovornosti odraslih. Zbog toga je jako važno da odrasli pronađu načine samopomoći u nošenju s uznemirujućim iskustvom.

Pored današnjeg iskustva, zbog kojeg zaslužujemo svu moguću podršku, jednostavno ne smijemo zaboraviti da smo u zahtjevnoj situaciji sprečavanja širenja korona virusa. Ovo je zaista previše istovremenih zahtjeva za svakog od nas kao i za naše društvo. Ono što nam može olakšati je činjenica da smo u nedaćama zajedno, i da uistinu ovisimo jedni o drugima.

Stručnjaci građanima mogu pružiti pomoć i podršku. Nazovite brojeve telefona na kojima se pruža psihološka pomoć - sjetite se: sam razgovor može biti ljekovit!

Tekst djelomično preuzet s Familylab.hr (profil na Facebooku, objava od 28.prosinca 2020.g.)

Pripremila Marija Matičević Ivanković, mag.psych.