Ovo je moja priča o gradu. Ne mogu vjerovati da je to onaj stari, ratni Vukovar. Toliko se promijenio. Kad sam ušla u Vukovar, bila sam pomalo zbunjena: nema razrušenih kuća, samo ceste i prelijepi Dunav. Kad smo imali predavanje o bitci za Vukovar, sve one snimke, sve je to… strašno.

Došla sam na ono groblje puno bijelih križeva. Imaš osjećaj kao da si među stotinama bijelih, nježnih oblaka, a izdaleka dolaze tamni, crni, teški oblaci, raznesu ove čiste, nježne, bijele, a ti se nalaziš u sivoj magli. Ta siva magla bio je napušteni i razrušeni Vukovar. Kad sam ušla u vukovarsku bolnicu kao da sam dobila nekakav  čudan strah… strah od smrti, strah od ponovnog rata… Ja volim svoju domovinu, ne bih mogla podnijeti da Vukovar, ili bilo koji drugi grad opet bude napadnut.

Koliko je samo ljudi prolilo suza i krvi u tom sad lijepom i ponosnom gradu. Toliko žrtava da bi mi mogli živjeti u svojoj samostalnoj i slobodnoj državi Hrvatskoj.