DIJETE

Pada kiša. Sve je tmurno i sivo. Dijete hoda ka školi i za sobom ostavlja blatan trag. Od ružnih ga pogleda i lica štiti tek jedan mali, i mnogima sasvim nebitan, kišobran. No, njemu mnogo znači jer ga štiti od surovog svijeta. Ulazi u školu. Djeca se zabavljaju nasmiješenih lica. Spušta pogled i pokušava ne misliti o tome koliko je usamljeno. Dijete je kao golo drvo, bez lišća i sunca da ga štiti. Sada jednostavno mora trpjeti i pokušati ne zaplakati. U njegovom je srcu tek pukotina, rupa koju može popuniti samo dobar prijatelj. Ono i njegovi vršnjaci dva su potpuno različita svijeta, a opet tako slični: žele biti voljeni i žele voljeti. Toliko je zelenih stvari u životu, toliko toga što se na prvi pogled čini strašnim, no ustvari je potpuno bezazleno. Samo trebamo poslušati drugoga, a ne na njega nasrtati fizički ili psihički. Ako to napravimo, shvatit ćemo da smo u dubini duše svi mi isti, tek malena djeca koja žele biti voljena i poštovana.

Marta Mesaroš, 7. a razred