Učitelju, gdje imamo tjelesni!?

Svakoga dana pred zbornicom dva redara, ponekad i tri. Uporno stoje.

     Dok čekaju, pročavrljaju s prolaznicima, pošalju koju poruku, pozdravljaju učitelje, koji ih već prepoznaju i više nikome ne smetaju.

     Navikli su se učitelji, a učenicima to nikako nije teško. Vrijeme pod odmorima valja nekako utrošiti.                                            

     Nikako ne u klupi, s knjigom. Kad ugledaju učitelja Zrinka (a on je profesor tjelesne i zdravstvene kulture) odmah ispale pitanje. Učitelj Zrinko već nosi ključeve od ostave za lopte. To je, naime,pregrađeni dio učionice. Ondje su, između ostalog, i strunjače, kozlić, greda…

     I tako naši redari idu za učiteljem, nose, vuku, guraju se kroz hodnike, tegle iz razreda u razred..

    Tako je s jeseni i zimi, sve dok ne krene tjelesni vani. Kad učitelj kaže da idemo van, tada ugaženim putem, preko mostića (kanalića), pored gradilišta jurimo na igralište. Tada pokupimo kile blata na svakoj skupoj patiki, a tete spremačice mrzovoljno frču jer smo im blato navukli u hodnik, a taman su prebrisale.

     Ponekad, prolazeću kraj gradilišta nove nam dvorane, razmišljamo kako je blizu kraj i ovoga ćemo ući u nju. Ipak, kroz prozor,  koji otvoreni gleda na tvrtke kran „Zuber“ zaključujemo da majstori tek žbukaju… Ma, brzo će to oni, tješimo se, dok promatramo kako anticiklona slabi već za vikend i opet loše vrijeme.

     Ponekad se dogodi da upadnemo sa svojim kozlićem na dodatnu nastavu kod učiteljice iz hrvatskog jezika. Tako se nezavisno složene rečenice pomiješaju s neoglagoljenim. Polako! Polako! Eto ga na! Ivane, ćošak strunjače! I tako se osjećamo ko jedna velika sretna obitelj u korelaciji sa svim predmetima.

     Zbilja želimo imat tjelesni u dvorani i okusit novi parket pred nama. Kako ćemo uživat kad se budemo skidali u svlačionicama i izgledali kao normalni učenici. Ovo sad je: trenirka, patike, čarape, neki ovako, neki onako!

     Dok razmišljamo o našoj dugo očekivanoj dvorani, već polako kiši.

      „Ajmo, Ivane!“ Kažem drugom redaru i idemo pred zbornicu.