Današnjoj djeci jedan uobičajeni dan sadržava niz korisnih i osmišljenih aktivnosti. Škola, boravak, sportovi, strani jezici, zadaća, ples, glazbena škola....sve je to važno jer tako djeca od najranije dobi uče kako se organizira vrijeme, na koji način se postaje odgovorna osoba, što znači redovito izvršavati obaveze.

S obzirom na to da djeca nisu odrasli, nasuprot obavezama bi trebale stajati nestrukturirane aktivnosti koje nemaju zadane ciljeve, pravila i očekivanu formu.  Kroz njih se uči niz socijalnih vještina, razvija se mašta, navikava se na strpljivost, dolazi se do novih ideja, čeka se na red, predahne se u izdvojenosti, uvažava se, bori se, izbori se, izgubi se, ljuti se, odljuti se...

Nestrukturirana dječja igra bi trebala pružiti priliku djeci da se dosjete od daščice napraviti čamac, od blata slastičarnicu, od čaše bunar, od grane konja, od stabla oblak, da prihvate ideje drugih, da se izbore za svoju ideju

Bez takvih aktivnosti današnja djeca gube dio djetinjstva.

Učiteljice razredne nastave naše škole su odlučile svoje učenike uključiti u taj globalni pokret. Toga se dana na našoj školi igralo, crtalo, skakutalo, loptalo, preskakalo, slagalo nizove igračaka, preslagivalo. Školske su torbe došle u školu pune igračaka i društvenih igara. Jedina pravila su bila da nema ekrana i grubosti. Učiteljice su bile samo prisutne, ali se nisu uplitale u igru, nisu određivale pravila, ni nisu davale upute. Ipak, pomno su promatrale, pratile i bilježile što se događa sa socijalnim odnosima unutar njihovih razreda u vrijeme nestrukturiranih aktivnosti. Stvorena je jasnija slika samoga razreda, svojevrsna sociometrijska bilješka. Sakupljeni su važni pokazatelji pomoću kojih se kvalitetno osmišljenim radionicama mogu korigirati razredni međuodnosi.

Dubravka Kalinić Lebinec