Kroz današnju virtualnu šetnju prisjetit ćemo se susreta s pjesnikom Dragutinom Tadijanovićem po kojemu naša škola nosi ime, njegovih pjesama koje su obilježile naše djetinjstvo te što o školi misle i kažu bivši učenici.

SUSRET S PJESNIKOM

Poput napunjenih baterija kročimo dalje, slijedimo pjesnika, zadani put i novu vukovarsku odrednicu.

Druga osnovna škola Vukovar. Zašto baš ova osnovna škola? Dana 12. ožujka 2005. iz ove škole upućeno je pismo u Zagreb, u Gajevu 2a, na ime pjesnika i gospodina Dragutina Tadijanovića:

Akademik gospodin Dragutin Tadijanović

            Gajeva 2a

10 000 Zagreb

Poštovani gospodine Tadijanović!

            U ime Ogranka Matice hrvatske Vukovar i Druge osnovne škole Vukovar usuđujemo se zamoliti Vas, ukoliko biste bili slobodni, voljni i u mogućnosti, počastiti nas jednim Vašim posjetom Vukovaru.

            Od 3. travnja do 22. svibnja 2005.g. u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Vukovaru održat će se Dani Matice hrvatske. U sklopu tih kulturnih zbivanja mi vidimo, kao poseban događaj i dan Vašeg posjeta našem gradu.

            Zašto bismo u Vaš boravak ugradili i Drugu osnovnu školu Vukovar?

            Već duže vremena unutar ove školske zgrade, a i izvan nje, spominje se uz njezinu naslovnicu ime velikog hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića. Naime, naša škola, zbog posebnih okolnosti vezanih uz Domovinski rat, u svom nazivu ima samo brojku, Druga osnovna škola Vukovar. Učinili biste nam, stoga, osobitu čast, dajući Vašu suglasnost i pristanak, da naša škola ponese s ponosom Vaše cijenjeno ime, dragi naš pjesniče i gospodine Dragutine Tadijanoviću!

            Bili bismo Vam neizmjerno zahvalni, jer bi taj Vaš pristanak omogućio sljedeći korak i mogućnost pokretanja postupka preimenovanja naše Druge osnovne škole Vukovar u Osnovnu školu Dragutina Tadijanovića.

            S nestrpljenjem očekujemo Vaš odgovor, a posjet Vukovaru predlažemo između 9. i 14. ili 16. i 21. svibnja, ukoliko bi se jedan od tih dana uklopio u Vaš raspored i kalendar zbivanja.

            Radujemo se susretu s Vama.

            S poštovanjem,

Druga Osnovna škola Vukovar                                 Ogranak Matice hrvatske Vukovar

            Ravnateljica: Marija Dvojković                                   Predsjednica: Štefica Šarčević

            Izbor Druge osnovne škole nije dakle upitan.

            Dvanaest je sati. U školi kuha. Hodnici su okićeni panoima s pjesnikovim fotografijama, životopisima, pjesmama, svaka učionica predstavlja novu i svoju priču o pjesniku Dragutinu Tadijanoviću, a u knjižnici načičkane knjige, pjesnikove zbirke, na zidovima uvećane pjesme o Vučedolu i slike kao likovni doživljaji pjesnikovih literarnih ostvaraja. Jedna dječja skupina stoji pred ovećom slikom. Gle, mati bijelo platno tka…   prekrasno! Doživljaj nastavnice likovnog odgoja, gospođe Drenke Mayer.

            Blagovaonica blista. Tu je sve nekako kao u kazalištu, sjedala za goste, uzbuđeni izvođači programa na svojim su mjestima, a učiteljice hrvatskog jezika Janja Vitek i knjižničarka, prof. Mirjana Kovač te mlada pedagoginja Tina Marković daju posljednje naputke za pripremljeni program.

            Na ulaznim je vratima ravnateljica škole, gospođa Marija Dvojković. Ona će, kako je i red, prva dočekati, pozdraviti i k nama dovesti pjesnika Dragutina Tadijanovića.

            U ovu školu pjesniku su zašarenili i učenici prvog razreda s učiteljicom Višnjicom Došen. Svečanim šokačkim ruhom i nošnjom žele pozdraviti pjesnika te istaknuti srijemsko i slavonsko okruženje vukovarskog kraja. Nismo li i iz životopisa i stvaralaštva našeg dragog pjesnika iščitali poruku značaja, osobnog, ali i šireg određenja, u ljubavi, u izvoru i vrelu, u ponosu na tradiciju i običaje svog zavičaja.

            Začulo se prvo došaptavanje, a onda sve glasnije…

            Pjesnik je pred školom!

            Kako su se tamo našli učenici drugog razreda? Pune su im ruke bijelih tratinčica ubranih na školskom travnjaku, trče pjesniku ususret! Tratinčice za pjesnika! Kakav osmijeh na njegovom licu? Pjesnik je pred školom! Kroz otvorene školske prozore, iz učionica, s hodnika dopiru glasni uzvici. Trči se s drugog kata u blagovaonicu; usklici, došaptavanja, smijeh i dječje veselje-škola je prepuna uzbuđenja! Eto pjesnika!

            Gospodine Tadijanoviću!

            Naš pjesniče!

            Opet ste naš dragi gost!

            Mi sada gledamo u Vas, pjesnika koji je opjevao naš grad, divio se njegovoj povijesti, ljepoti Dunava…

            Zahvaljujemo se na stihovima što nas učiniše radosnima i ponosnima.

            Vaše pjesme uvijek će grijati naša srca, ali mi bismo željeli još nešto; ime našeg dragog hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića zauvijek zaustaviti u naslovnici naše škole.

            Dobro nam došli i hvala!

            Ovu pozdravnu riječ pjesniku uputila je učenica prvog razreda Magdalena Živaljić.

            Učenica šestog razreda Dora Bartulović odrecitirala je pjesmu Ulazeći u dom, a Barbara Ištuk, također učenica šestog razreda, predstavila je Dragutina Tadijanovića gostima i svojim školskim prijateljima ovim riječima:

            Naš pjesnik, danas dragi nam gost, Dragutin Tadijanović živi je klasik modernog hrvatskog pjesništva. Njegova poezija nema usporednice u lirici u povijesti hrvatske književnosti. Dragutin Tadijanović je lirik koji besjedi jednostavnim, ali slojevitim jezikom malih stvari i bogatih slika: poput sestre mljekarice ili žitnog polja ili ljiljana i dunje ili stana tkalačkog i materinog bijelog tkanja.

            U tom pjesničkom tkanju s ponosnom prepoznajemo i naš grad; opjevani Vučedol i Dunav. Poetska razglednica našeg grada promijenila je svoje lice, ali mi vjerujemo u rijeke našeg grada, u njegove mostove, u njegovu povijest, ali i u njegovu budućnost.

            Dragi pjesniče, dragi gosti, dobro došli u naš grad i u našu školu.

            Učenici osmog razreda kratkim su recitalom i stihovima o Vučedolu i Dunavu izrazili poštovanje, zahvalnost i ponos što smo zauvijek zapisani u poeziji Dragutina Tadijanovića. Upravo zato pjesniku u čast zapjevao je i školski zbor pod ravnanjem profesorice Ane Bučanac, a onda je ispunjen osjećajima prozborio toplo, nadahnuto i neposredno naš poeta Dragutin Tadijanović. Susret s pjesnikom u školi možda je prepoznatljiv u četiri doživljaja: pred školom, u blagovaonici, u knjižnici te zbornici s učiteljima u gostima.

            Ono što pjesnik Dragutin Tadijanović posjeduje izvan književnih stranica i što smo ovom prigodom osjetili jeste jedinstven susret s ljudima i djecom. Neposredan, otvoren, odjednom blizak… na svakome zaustavlja svoj prijateljski pogled, propitkuje, poklanja vrijeme i riječi… riječi prave i odabrane. U svaku se knjigu pažljivo, jasno i, iznad svega, čitljivo zapisuje.

            Prije nego što je i završio ovaj susret u školi, pjesnik je svojim krasopisom zapisao još i ove riječi:

            Dragi naš pjesniče, hvala ti na darovima!

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć,
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć,
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Da sam ja učiteljica

Izmeđ dasaka dvorišne ograde
Gledam vojsku kako ide ukorak:

Puceta, sjajna, žuta, u suncu blistaju;
Sviraju trublje, žute, sjajne, svinute;
Udara bubanj i žuti poklopci:
Prolazi banda... Na bijelcu oficir.

Ej, da se smijem popet na ogradu!
Lako ti je gospodični učiteljici:
Ona dođe ranije nego obično,
Visoko stane na školske stube... i vidi sve.

Rano dođe da nama ne da vojsku gledati.
A ja da sam učiteljica... pustio bih djecu pred školu:
Gledajte, djeco! A poslije ćete sjesti uokrug
I svaki će pričati šta je vidio.

A naša učiteljica, da! samo rekne odozgo:
U razred!... Koji prvi čuje, glasno zavikne:
U razred! U razred!... I svi odmah trčimo
Kao da nas čeka med, a ne računica.

Svima bi nam bolje bilo...
Da sam ja učiteljica!

Dječak u sjeni vrbe

RastušjeNad livadama šume ljetni vjetrovi
I pokošenog sijena nose miris, topao.
Potok teče bistar; lagano,
U žuborenju.

Vrba spušta mekane grane
Na ledinu.
U sjenci vrbe stoji dječak,
I pjeva.

Nosim sve torbe a nisam magarac

Runjaninova 4Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.

Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.

Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!

I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu. Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno, trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!...Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna...
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

U SVIBNJU DOĐOH…

U svibnju dođoh u Vučedol

Gdje nisam nigda bio,

Na Dunavu, na rijeci drevnoj.

Njome plove lađe i ribe.

Na ovom brijegu, rekoše mi,

Odavno su živjeli ljudi.

Pogledajte…iskopine;

Mnogo ih je već u muzeju.

Šta mislite, kad je to bilo?

Četiri tisuće godina ima!

Četiri tisuće godina, rekoh,

Čekali su da im dođem

Kao gost, da pomilujem

Travu koja se ljulja nad njima.

Vučedol, 14.lipnja 1957., petak, dopodne

Maja Fras: Visoka žuta žita - Zbor snimka