Izradili učenici škole  s učiteljicom Selenom Grbatinić, učiteljicom likovne kulture u mirovini

Dragi učenici,

poštovani učitelji i roditelji,

naši su pogledi i naše misli uvijek usmjerene u vrijeme koje je ispred nas, vrijeme koje dolazi.

Sve češće nedostaje nam vremena okrenuti se i pogledati stazu kojom smo koračali.

A što bismo vidjeli pogledamo li preko ramena?

Jesu li na stazi kojom hrlimo u budućnost samo otisci naših stopa ili su njome koračali i neki drugi?

Hoće li se naše oči susresti s brojnim dragim licima onih koji nam s ponosom i ljubavlju  daju vjetar u leđa i pružaju čvrst oslonac za nastaviti putovanje i onda kada nam se to radi brojnih nedaća čini gotovo nemoguće?

Hoćemo li tim istim licima moći uzvratiti osmijehom i podignutom rukom na pozdrav ili ćemo  morati spustiti svoju glavu duboko u sebi svjesni da nismo baš uvijek dali sve od sebe kako bi smo ostavili trag onima koji na stazu kroče iza nas?

Vjerujem da se svi mi  možemo visoko uzdignute glave  okrenuti unazad osjećajući istovremeno zahvalnost  i poštovanje prema svim učiteljima i učenicima koji su koračali  stazom života naše škole. Oni su poravnali put, oni su uklonili  šiblje i koprive, oni su postavili znakove  koji nas usmjeravaju ka čestitom, ponosnom i boljem životu.

Za sve njih neka ovo sjećanje bude mala zahvala!

S poštovanjem!

                                                                                                            Ravnateljica škole Lidija Miletić, prof.

Moja škola

Razmišljajući o svom pozivu učiteljice nekako mi prvo pada na pamet  da svatko od nas jednostavno zna što je i koji njegov put. Biti učiteljica  oduvijek je moje zvanje, moj poziv.

A taj put je, mene rođenu Osječanku, doveo u grad na Dunavu u prelijepi Vukovar. Rijeku Dravu zamijenila sam puno većim i snažnijim Dunavom, a veliki grad Osijek manjim ali jednako lijepim baroknim Vukovarom . 03. rujna 1986. godine s početkom školske godine i  brojnim novim i starim učenicima i ja sam kročila u školu, Osnovnu školu Ive Lole Ribara, kao učiteljica tehničke kulture.  Moj san biti učiteljica ostvaren je.

Događaji koji su uslijedili ubrzo su nas rasuli po cijeloj Domovini. Vukovar je ranjen.  Vukovar je patio. Vukovar je postao daleko nama kao i mi njemu. Daleko, ali nikada dalek!

Po povratku u grad 01.09. 1997. godine postala sam ravnateljica škole koju su nazvali Druga osnovna škola. Bilo je to vrijeme mirne reintegracije, nemirno i burno vrijeme – postratovsko. Ali za  razmišljanje i žalovanje za izgubljenim nije bilo vremena. Škola će biti ljepša i bolja nego prije - bio je naš zadatak i naša odluka. Izazova je bilo beskrajno puno, ali onaj najteži bio je iznova graditi povjerenje i zacjeljivati brojne rane  izvlačeći na površinu ljudskih života pravdu i pravičnost kao temelj za sve što ćemo u budućnosti  činiti. I činili smo to najbolje što se moglo.

Život je nepredvidiv i često nas odvede na neke nama posve neplanirane strane, ali srce uvijek vodi tamo kamo ono hoće. 2015. godine hodnike Županijskoga suda u Vukovaru  zamijenila sam onima puno bučnijima školskim.  I sve je bilo tu kao da nikada nisam niti otišla.

Moja me je škola čekala. Dočekala je da joj se vratim puna srca!

Renata Bradvica, učiteljica informatike i tehničke kulture 

Edvadr Grieg, Op 54, No 4. Magdalena Gašparić - klavir