U školu se uvukla tišina, sve je pusto i mirno. Prazni hodnici, učionice, zbornica, dvorana, igralište… Tu i tamo čuje se neki šum i fijuk vjetra.

Obuzima me tuga i suze mi naviru na oči od pomisli kako se sve promijenilo u tako malo vremena.  Što smo li sve prošli i što nas još čeka?

Nedostaju mi dječji povici, galama, smijeh, gužva na hodniku, stiska i žamor u zbornici, školsko zvono, razgovori u „živo“…

Doma smo, većina u krugu svojih obitelji i to je lijepo. Važno je pridržavati se svih propisanih uputa.

S druge strane nikada nismo bili toliko angažirani i zaokupljeni radom na mobitelu, kompu, laptopu, tabletu… Nažalost nemamo izbora.

Dobro to guramo, jedni druge hrabrimo i snažimo, snalazimo se i radimo najbolje što umijemo.

I tako će biti nadalje…