Ondje nam je ravnateljica muzeja Dragica Šuvak predočila stanje u Slatini prije i poslije početka rata 1991. godine. Jedan od branitelja čak nam je pokazao i jednokratni minobacač te kacigu koju su neki od učenika isprobali. Nakon što smo zapalili svijeću na spomeniku za poginule branitelje u Slatini, autobusom smo krenuli prema Voćinu. Na putu smo nekoliko puta stajali uz cestu kako bismo zapalili svijeće za neke od poginulih branitelja.

Kada smo stigli u Voćin, ondje su nas dočekali načelnik Predrag Filić i jedan od branitelja koji nam je ispričao svoje iskustvo u ratu 1991. godine. Jednoga su dana njega i njegova dva prijatelja zarobili, zavezali im oči kako ne bi znali kamo idu te su ih na silu odvezli u nekom nepoznatom vozilu. On je shvatio kako ih odvode na mjesto zvano Lager Sekulinci, mjesto na kojem je pogubljen nestali Branko Ilić, tadašnji vlasnik ugostiteljskog objekta u Voćinu. Ondje je dobio teške batine te su ga zastrašivali pucajući oko njega dok je bio čelom oslonjen na zid. Kroz njegove misli je, kako kaže, prošla samo slika njegove šestomjesečne kćeri koju vjerojatno više nikada neće vidjeti, ali preživio je zato što su osobe koje su ga gađale ciljale samo tlo kako bi ga zastrašile. Nakon toga je uslijedila razmjena s policijom koja je srećom dobro prošla.

Samo dok smo stajali i slušali čovjeka kako nam govori što je sve proživio, bilo je teško shvatiti kako se i dalje sjeća tih događaja, kako ih i dan danas na neki način proživljava dok ih nama prepričava. Što je on sve morao proživjeti kako bi stajao ondje ispred nas i govorio nam kako mi nismo ti koji trebamo nasilju vratiti nasiljem i da će pravdu donijeti samo Bog? 

Najljepša hvala našim vodičima koji su nas sretno otpremili kući i našim profesorima Nikoli Marjanoviću i Andreju Maleku koji su tijekom izleta zorno pazili na nas.