Na predavanju je bilo 92 roditelja i učitelja. 

Epidemija koronavirusa u protekle dvije godine zatvorila je škole, djeca su se tek počela privikavati na izolaciju po kućama, a dvije Županije zatresao je potres velike snage, najjači u posljednjih 140 godina. Nastala je tako situacija koja je izazvala strah i nesigurnost i kod djece i odraslih. 

Kompleksna, nagla promjena životne situacije u kojoj je ugroženo tjelesno i psihičko zdravlje, socijalno funkcioniranje i egzistencija, dovodi do pojačane količine stresa, anksioznosti, depresije i straha. Život se promijenio preko noći. Karantena kao jedan od načina sprečavanja širenja epidemije je neophodna, no s druge strane dovodi do pojačanog osjećaja straha i osamljenosti zbog nemogućnosti komunikacije. Sve to narušava i troši psihičko zdravlje dovodeći ga u dugotrajnu neravnotežu. Takvom situacijom su posebno pogođene osjetljive skupine djece kojima je potrebna dodatna zaštita. Djeca se razlikuju u svojim karakteristikama, svojim iskustvima tijekom odrastanja, u načinu suočavanja sa  stresom i dostupnosti podrške koju imaju. Neka djeca su sklonija brizi, tjeskobi. Na reakciju vrlo često djeluju i djetetova traumatska iskustva, na primjer izloženost nasilju u obitelji, razvod roditelja, bolest i gubitci bliskih ljudi. Često je to najlakše prepoznati kroz radionice i likovni izričaj djeteta. Iz njihovih radova i razgovora s njima vidljivo je kako oni smatraju da ovaj svijet i stvarnost u kojoj žive nije „sigurno mjesto“.  Zato je važno da podrška odraslih, prije svega njihovih roditelja bude u skladu s njihovim problemima i potrebama, a škola sigurno mjesti za njihov rast i razvoj.

Roditeljima koji trebaju brinuti o djeci, a teško se i sami nose sa emocijama straha i nesigurnosti, potrebno je pružiti potporu, naučiti ih kako uskladiti posao , dječju nastavu i obiteljski život. U nekim obiteljima javit će se ili pojačati nasilje, pojačat će se konflikti. Sve to dodatno će pojačati probleme u obiteljima i na taj način utjecati na djecu koja su u posebnom riziku. Ako se dogodi da podrška odraslih (roditelja) izostane ili nije dovoljna, važno je potražiti stručnu pomoć.

Da do toga ne bi došlo potrebno je osnažiti i djecu i roditelje.

Dogodit će se da će neka djeca biti više traumatizirana i da će postojeća situacija na njih ostaviti trag. Da se posljedice smanje što je više moguće najvažniji u ovom procesu su roditelji, njihovo mentalno zdravlje i njihovi odgojni stilovi.

Na predavanju vezanom za vršnjačko nasilje i kako ga prevenirat u školi, dotaknuta je i problematika povezanosti odgojnih stilova, emocija i poremećaja u ponašanju te njihov utjecaj na mentalno zdravlje roditelja i djece. Predavanje je slušalo i u njemu aktivno sudjelovalo 92 roditelja i nastavnika O.Š. “Eugen Kumičić”. Nakon toga napravljene su dvije radionice na kojima je sudjelovalo 26 učenika i učenica petih razreda.

Brojne studije potvrđuju da su djeca koja su bila uključena u programe namijenjene rastu i razvoju socio-emocionalnih vještina manje agresivna, manje anksiozna i da bolje rješavaju probleme, od svojih vršnjaka koji nisu bili uključeni u slične programe. Pored toga, dobro razvijene socijalne i emocionalne kompetencije direktno su povezane sa budućim akademskim postignućem i stanjem mentalnog zdravlja. Djecu učimo da razumiju svoje emocije, da komuniciraju staloženo, da se nose sa konfliktima na nenasilan način, da se vežu i ostvaruju bliskost i da donose odgovorne odluke. Razvoj socio-emocionalnih vještina u školskom uzrastu je zapravo najdirektinije ulaganje u budućnost. Stoga provedba ove projektne aktivnosti najizravnije doprinosi očuvanju mentalnog zdravlja djece i roditelja. Prepoznavajući signale na vrijeme moguće je izravno prevenirati međuvršnjačko nasilje, razvoj ovisnosti I stvoriti zdravu klimu za pravilan rast I razvoj djece. 

Voditeljica projekta

Nataša Valinčić, pedagoginja