27.listopada 2015. u 8 sati okupljeni  ispred škole, pričamo i čekamo autobuse. Stalno se osvrćem i konačno... Krenuli smo prema Vukovaru.

U autobusu je veselo i bučno, ali ja zamišljeno gledam kroz prozor u tužnu i maglovitu slavonsku jesen.

Uskoro stižemo u Vukovar, izlazimo iz autobusa i krećemo u obilazak. Naš mladi vodič vodi nas do rodne kuće nobelovca Lavoslava Ružičke. Gledamo prezentaciju o Domovinskom ratu i  učimo o vukovarskoj tragediji i Domovinskom ratu  te o značaju pojedinih akcija i operacija u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Na kraju stihovi Škorine pjesme Ne dirajte mi ravnicu. Osjećam i tugu, ali i ponos.

 Bolnica me ganula.To je mjesto neprospavanih noći, proplakanih suza i neprežaljenih sudbina. Posjetili smo i Muzej grada Vukovara, a kasnije i jedinstveni Muzej vučedolske kulture, najmlađi muzej u Hrvatskoj.

Sljedećeg dana obilazimo Spomen-obilježje poginulim braniteljima Trpinjske ceste i Borovog naselja, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, Spomen-obilježje mjesto masovne grobnice žrtava iz Domovinskog rata "Ovčara". Na Ovčari sam upravo ja zapalio svijeću. Puni smo poštovanja prema žrtvama silne mržnje i bezumlja, ali i zadivljeni hrabrošću vukovarskih branitelja i civila.

Dolazimo u vojarnu. Fotografiramo tenkove, avione, učimo kako prepoznati opasne mine. Vraćamo  se u centar grada. Naša terenska nastava povijesti završava Školom mira. Zapamtio sam stihove Ivaniševićeve pjesme:“... ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi, i kud god idem sa mnom je Hrvatska.“  Djelatnici Memorijalnog centra Domovinskog rata za kraj su pripremili zanimljiv kviz. Iako smo mnogo naučili, za pobjedu nam je nedostajala tek mrvica sreće.

                                                                                           Borna Petrović 8.c

KIikom na "opširnije" otvara se galerija slika.