Prije mjesec dana počeli smo se pripremati za putovanje kako bismo sudjelovali u obilježavanju Dana pada grada Vukovara. To putovanje dobili smo na poziv HVIDR-e  Kaštela zbog našeg sudjelovanja u akciji “Vukovar živi 365 dana“ koju smo proveli u veljači 2017.g. U akciji smo prikupljali  prehrambene proizvode,higijenske potrepštine i dječju hranu za socijalnu samoposlugu Vukovara. Kako bi se zahvalili svim našim učenicima,predstavnici kaštelanske HVIDR-e poveli su nas u Vukovar u pratnji naših učitelja.

          Krenuli smo u petak 17.11. u ranojutarnjim satima. Predstavnici kaštelanske HVIDR-e  odlučili su da nam dan prije 26. obljetnice bitke za Vukovar i okupacije grada pokažu najvažnija spomen-obilježja velike žrtve i patnje grada heroja.

          Putovali smo dugo,ali nam je bilo zanimljivo. Oko  16 sati bili smo u Vukovaru. Prvo mjesto koje smo posjetili bilo je Memorijalno groblje Vukovar gdje smo zapalili svijeće na grobu Blage Zadre,pomolili se u tišini te položili vijence. Dok sam molila, osjećala sam suosjećanje i razmišljala o žrtvama rata. Zaželjela sam da sve te duše nađu svoj mir i spokoj. Poslije toga posjetili smo hangar na Ovčari u kojem su mučeni zarobljeni ranjenici vukovarske bolnice. Danas je od tog hangara napravljen Spomen-dom u kojem smo poslušali priču o tome što se sve dogodilo na Ovčari. Pomislila sam:“ Jesu li ti ljudi koji su počinili te strašne zločine uopće ljudi?“. Gledajući slike žrtava, uhvatila me tuga i  bol u srcu. Došli smo do mjesta gdje su spomen- ploče te  smo svi zajedno izmolili jednu molitvu za žrtve Ovčare.

        Kasnije smo prošetali mostom do Križa na Dunavu, spomenika za sve one koji su svoj život dali za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Bijeli križ je djelo kipara Šime Vidulina isklesano na kamenu u obliku slova V. Na križu je  uklesano glagoljicom ''Navik on živi ki zgine pošteno'', zajedno sa hrvatskom šahovnicom  te natpisom ''Žrtvama za slobodnu Hrvatsku''. Bez puno  riječi, razmišljajući o svemu što smo vidjeli, uputili smo se u hostel.

          Sljedeće jutro poslije doručka krenuli smo u Kolonu sjećanja. Oko 11 sati priključili smo se Koloni. Hodali smo i ponosno nosili hrvatsku zastavu i zastavu HVIDR-e Kaštela. S jedne strane osjećala sam tugu zbog svih zločina počinjenih našem narodu, a s druge strane ponos zbog naših branitelja. Sudjelovanje u Koloni sjećanja za mene je bilo novo i veliko iskustvo.

        Na spomeniku Otac i sin koji je posvećen žrtvama Domovinskog rata,  Petru Kačiću i Igoru, kao i svim žrtvama Domovinskog rata  uklesani su stihovi:

Vidjeli ste ih - te turobne humke;

Rake heroja,

Što mrijeti su znali.

Pođite sada, al' pođite šutke!

Znajte da oni i za vas su pali...

                    Fran Mažuranić,Oni

          Ponosna sam što sam mogla izraziti svoju zahvalnost svim tim hrabrim ljudima jer zbog njihove patnje još uvijek postoji Hrvatska  i ja živim u njoj te s ponosom mogu reći:,, Hrvat sam."

Lucija Vilić,8.b