- Meni je u mojoj školi super. Nikad ne bih volio putovati u neko veće mjesto zato što je tamo veća škola - kaže Josip Drakulić, učenik četvrtog razreda OŠ Fra Kaje Adžića, područne škole u Zarilcu. Učionicu svakodnevno dijeli s još šest učenika iz svog sela. Tu su još i jedini prvašić Ivan, Matej i Julijana koji idu u drugi razred te Klara, Josipa i Marko iz trećeg razreda. Zatekli smo ih kako na satu izvannastavnih aktivnosti uvježbavaju suvremene plesove. Uz smijeh prepričavaju da im se učiteljeva ideja jako svidjela te su neki dječaci po selu tražili tajice, a djevojčice pripremile haljine.

- Učitelj najprije objasni meni, a za to vrijeme drugi u razredu pišu, rješavaju zadatke i rade ono što im učitelj zada - ukratko je objasnio Ivan Bajt svoj svakodnevni boravak u školi. I njemu je u njegovoj maloj školi lijepo i dobro se slaže sa starijim učenicima jer se svi već otprije poznaju.

Učitelj Dražen Maričević u Zarilcu radi osam godina. Kaže da funkcioniraju besprijekorno.

- Najvažnije je iskustvo. U početku mi je bio šok, ali vrlo brzo sam se prilagodio. Svoje učenike vrlo brzo upoznam jer imam mogućnost boljeg individualnog pristupa nego što je to u razredima s više učenika. Malo nam je problem oko organiziranja ekskurzija. Međutim,  i to tijekom četiri razreda uspješno organiziramo. Možda malo drugačijim redoslijedom, ali bitno je da učenici prođu sve ono što je planirano - kaže učitelj Maričević.

Dodaje da u ovako malim školama učenici nemaju problema sa socijalizacijom jer se već svi poznaju od rođenja i igraju se svakodnevno u selu.

- Škole su u ovakvim sredinama jedino jamstvo budućnosti i opstanka. Onog trenutka kad se ovakve škole zatvore mladi više nemaju perspektivu na selu. Učitelji će već dobit novo radno mjesto, ali ukidanje područnih škola nikako nije dobro. Ta djeca moraju ustajati puno ranije, po završetku moraju čekati prijevoz kući po dva sata. Cijela sredina time gubi jer, primjerice, mi u školi organiziramo priredbu za Božić gdje se okupe svi mještani - prepričava Maričević. Veseli ga rad u malim mjestima, ali smatra da bi učitelj ipak trebao živjeti u mjestu gdje radi jer se na taj način bolje poveže i s učenicima i s mještanima. Prisjeća se kako su jedne godine organizirali maskenbal. Pao je snijeg i nikako nije mogao doći iz Požege. Učenici su sami održali program koji su pripremili, ali od tada jednostavno više ne organiziraju takva događanja.

Svoju školsku učionicu za onu u većoj školi te svojih šest školskih prijatelja za jedna veliki razred  nikada ne bi mijenjali ni Julijana, ni Josip, ni Matej.

- Nekad malo bude problema na tjelesnom kad igramo nogomet jer su tri djevojčice i nas četiri dečka. Stanujem tu jako blizu, stignem do škole za minutu, ali nekad čak i zakasnim. Ma, ne volim te velike škole jer tamo je previše djece pa se onda ne mogu svi slagati. Mi se ovdje svi super slažemo - rekao nam je pričljivi Matej Krijanović.

Zarilac po posljednjem popisu ima 180 stanovnika što je za 40-ak manje nego 2001. Trend opadanja zadesit će zasigurno s godinama i ovu školu. Ako ih u školskim klupama bude manje od petero njihova bi učionica mogla dobiti ključ u bravu. Mališanima će nedostajati njihova škola jer su u njoj kao kod kuće, a selu njihovi đaci, jer bez obzira što ih je malo oni su njihova budućnost.

članak prezet sa 034 portala

Lidija Galić - 17.01.2014.