Lijepim riječima i prigodnim poklonima obratili su se svim učiteljima i djelatnicima škole, posebno svojim razrednicima i učiteljicama nižih razreda.

               Istaknuli su kako im učitelji nisu prenosili samo svoja znanja nego su ih hrabrili, podržavali, usmjeravali i pomagali nastojeći im usaditi životne i moralne vrijednosti kako bi postali dobri ljudi.

              Kao što je i običaj, cijela generacija osmaša zahvalila se školi uručenjem umjetničke slike s motivom prirode Podravine molvarskog umjetnika Vladimira Ivančana. Predsjednici osmih razreda  ravnateljici škole Sanji Prelogović predali su sliku kako bi uz ostale slike krasila zid škole zajedno s imenima i fotografijom svih učenika i razrednika ove generacije.            

             Ravnateljica im je poručila da vrijednosti koje su im učitelji usadili kroz 8 godina predstavljaju tek temelj na kojem će graditi svoju budućnost, a slika će sve podsjećati na to kako su i oni bili dio škole koju čine učenici te su im vrata uvijek širom otvorena.

              Uz prezentacije, prigodne tekstove i pjesmu na kraju, najemotivniji trenutak je bio kad su se učenici našli u međusobnom zagrljaju uz suze.

              Riječi razrednika i svih djelatnika ove generacije učenika možemo sažeti u dvije riječi: „Osmaši, sretno!“

Dubravka Vajdić Kolarić, učitelj savjetnik

Dragi moji „akači“,

              posljednji dan nastave vraća me na naše početke. Prisjećam se prvog dana petog razreda. Nisam sigurna u kome je bilo više uzbuđenja – u vama ili meni. Kao i sada. Ugledavši vas u razredu, kao da sam željela upravo vas, malene, nasmijane, ali i s dozom nesigurnosti u ono što nas očekuje.

               Od tada do danas prošle su četiri godine. Tada sam vam zaželjela sretan dolazak u peti razred. Svakog je na klupi dočekala poruka dobrodošlice na papiru izrezanom u obliku srca. Danas sam vam zaželjela sretan odlazak iz tih istih klupa  i nastavak puta kroz srednju školu i vaš život.

                 Podijelili smo na zadnjim satovima jedni drugima iskrenost, toplinu, ljubav i najljepše želje, sve ono što smo zajedno gradili.

                 Simbol srca pratio nas je od prvog do zadnjeg dana – sada ste vi bili ti koji ste licitarskim srcem rekli veliko hvala razrednici. Ta gesta budi u meni osjećaj ponosa jer su takve geste najvrjedniji plodovi obostranog učenja, a vašeg odrastanja. Postali ste svjesni da je završio dio životnog puta koji se zove djetinjstvo.

                 Vraćam se na sve naše terenske nastave, maturalno putovanje, mnoge radionice na satovima razrednog odjela i „putovanja“ na satovima geografije. Ponekad smo odabrali pogrešan smjer, ali uvijek smo smogli snage vratiti se na pravi put.

                 Vi ste me poticali na smirenost i razumijevanje, ali i na bogatstvo osjećaja. Podsjećali smo se da medalja ima dvije strane i da često stvari nisu onakve kakvima se čine….

                 S vašim roditeljima, naučila sam pozornije slušati, a zajednički djelovati. Znali smo tugovati, ljutiti se, biti u nedoumici što učiniti, ali i ohrabrivati se i poticati jedni druge. Rasli smo i razvijali se zajedno – vi, vaši roditelji i ja.

                 Među mnogim zbivanjima i fotografijama, odabirem one na kojima ste nasmijani, veselog pogleda i širom otvorenih srca. Takve vas nosim u svom srcu i mislima, a znanja kojima ste me poučili spremno ću podijeliti novoj generaciji u kojoj će živjeti i dio vas.

                 Posljednje zvono označilo je i radost i suze, rastanak i neki novi sastanak. Neka vas kroz život prati osmijeh koji ćete nesebično davati, ali onda i primati. Probleme prihvatite kao izazov da ojačate sebe i ljude koji će vas okruživati.

                 Želim vam svakom ponaosob da ostanete jedinstvena i posebna osoba kakva ste i sada.

                                                                                                                         Vaša razrednica Dubravka 

Rastanak s osnovnom školom

     Došao je i taj dan, dan kada se rastajemo. Svatko će krenuti svojim putem. Uvijek su nam govorili kako će nam 8 godina osnovne škole biti najljepše u životu. Ovdje smo upoznali prve i prave prijatelje, prve ljubavi i provodili najljepše trenutke.

     Nekad su nam najveći problem bili rano ustajanje i pješačenje do škole, a danas se vode rasprave oko upisa u srednju školu. Ipak je to važno za našu budućnost. Često smo razmišljali kako će izgledati posljednji mjeseci, tjedni, dani.

Evo nas sada, izmjenjuje se napetost i radost. S jedne strane smo sretni i ponosni što smo došli do kraja, a s druge strane nam ne bi smetalo da ostanemo još malo kod našega Đure. Kad se sjetimo svih nepodopština, ne žalimo ni trena. Napokon smo mi, ti, koji smo uzor, strah i trepet nižim razredima. Vrijeme je proletjelo, a nismo se stigli ni okrenuti. Nalazimo se na pragu jednog djela života, svatko od nas mora odabrati svoj put. Bilo je tu suza i smijeha, doduše više smijeha nego suza. Postali smo mladi ljudi, nismo više djeca.

        Možda je rastanak od osnovne škole dobra lekcija u životu. Uči nas da moramo krenuti dalje. Ekipa se naglo rastaje. Valjda to zovu odrastanje. Na kraju svega, htjeli bismo se zahvaliti našim nastavnicima koji su nas trpjeli, učili i odgajali svih 8 godina. Ravnateljici, pedagoginjama, psihologinji i svima koji su sudjelovali u našem odgajanju, stvaranju dobrih i poštenih ljudi, razrednicima koji su nas usmjeravali na pravi put, pomagali nam, bili nam ponekad i otac i majka. Hvala tetama kuharicama, osoblju škole što su nam ovih 8 godina učinili školu drugim domom ugodnim za boravak. Na kraju, hvala cijelom razredu, pa i generaciji na predivnim uspomenama.

                                                                                        Vaš osmi A

Fotogalerija