Svega nekoliko gradova na svijetu može konkurirati Yorku svojom poviješću. Ovaj slikoviti grad ima fascinantnu prošlost koja seže unatrag dvije tisuće godina (York Minister, gradske zidine, ulica Shambles, Yorvik, York Castle, York Dungeon). Osnovali su ga Rimljani 71. godine prije Krista, najprije kao vojnu tvrđavu. Rimsko ime mjesta je bilo Eboracum, te je s vremenom postao glavni grad provincije Britannia Inferior. Nakon rimskog povlačenja York je bio značajan centar nortumbrijskih kraljeva. Danski Vikinzi su 866. zauzeli York, a kasnije su se stalno nastanili u Yorkshireu. To područje je jedno stoljeće bilo poznato kao Vikinška kraljevina Jorvik. 

Tijekom 18. i 19.stoljeća York je bio poznato trgovačko mjesto, mjesto gdje je živjelo mnogo aristokrata. Kada je počelo razdoblje željeznice, tijekom 19. stoljeća, tisuće ljudi zaposleno je u novim industrijama, koje su nicale unutar grada, najslavnije su svakako tvornice čokolade. Najpoznatije su Rowntree's (Kit-Kat, Smarties) i Terry's (Chocholate Orange). Industrija kao nositelj razvoja grada polako je počela prepuštati mjesto novim osvajačima - turistima. Novi napad na York izveden je samo s planom grada i fotoaparatom.

U York me dovela edukacija organizacije York Associates International čiji je cilj unaprijediti IKT vještine pomoću širokog spektra dostupnih digitalnih alata s ciljem njihove integracije u različite nastavne kontekste (Technology-Enhanced Learning).

Djeca koja su ove godine krenula u školu ići će u mirovinu 2070. godine (procjena). Nitko ne može sa sigurnošću tvrditi kako će svijet izgledati čak i za pet godina. Ali od nas učitelja ipak se očekuje da djecu obrazujemo za taj svijet budućnosti. U Engleskoj je trenutno velika debata vezana uz odnos školskog sustava i kreativnosti. Često se može čuti hipoteza da odrastanjem ne postajemo kreativniji, već sve manje kreativni. Zaključak bi bio da se obrazujemo kako ne bismo bili kreativni. Hipoteza je vrlo kontroverzna i dubinski preispituje trenutni obrazovni sustav u Engleskoj.

Razgovarajući s kolegama iz različitih europskih zemalja došla sam do zaključka da obrazovni sustavi diljem Europe imaju istu hijerarhiju predmeta. Bez obzira u kojoj zemlji. Na vrhu su matematika i jezici, slijede društveni predmeti, a na dnu umjetnost. Na vrhu su predmeti koji će vam navodno biti najpotrebniji na radnom mjestu. Uistinu, roditelji su nas uvijek dobronamjerno udaljavali od onih stvari koje su nam se možda potajno sviđale, s objašnjenjem da vjerojatno nećemo naći posao radeći njih (Pusti glazbu, nećeš biti glazbenik; Pusti slikanje, nećeš biti slikar). Posljedica toga je da mnogi jako talentirani, kreativni ljudi misle da oni to nisu, jer ono u čemu su bili dobri u školi nije bilo cijenjeno ili je čak bilo osuđivano. Djeca koja se nalaze u takvoj situaciji često su nezainteresirana, ne uživaju u školi, te iz nje ne izvlače nikakve koristi.

Koja je svrha takvog sustava? Pretpostavljam da bi svrha bila proizvesti sveučilišne profesore, ljude iznimno širokog obrazovanja, stručnjake renesansnog tipa (onaj učenik koji je uspješan u savladavanju svih zadataka koju su mu postavljeni, onaj tko napravi sve što se od njega traži, tko dobiva pohvale i nagrade).

Ovdje u organizaciji York Associates smatraju kako je uloga učitelja u olakšavanju i pospješivanju učenja. Smatraju da je loše što se obrazovna kultura usredotočila na testiranje, umjesto na poučavanje i učenje. Testiranje je, naravno, važno, no ne bi smjelo biti dominantno.

U Engleskoj se često priča o finskom obrazovnom sustavu. Finski učenici se redovito pojavljuju na vrhu u matematici, prirodoslovlju i u čitanju. Ono što je u slučaju Finske bitno je sljedeće: oni se ne opterećuju tim disciplinama. Vrlo široko pristupaju obrazovanju i ono uključuje humanističke discipline, tjelesni odgoj i umjetnosti. Oni uspijevaju individualizirati poučavanje i učenje. Oni prepoznaju da su učenici ti koji uče i da ih sustav treba uključiti i potaknuti njihovu znatiželju i njihovu kreativnost. Sljedeće što Finci čine jest pridaju vrlo visok status učiteljskom zanimanju. Oni su prepoznali da nije moguće unaprijediti obrazovanje ne odaberete li sjajne ljude da poučavaju i ne ustrajete li u tome da im pružite stalnu podršku i profesionalni razvoj. Mišljenja sam kao i mnogi moji kolege učitelji da ulaganje u profesionalni razvoj nije trošak. To je investicija.

Mirna Kovačić, prof. geografije i povijesti 

Informacije navedene u članku odražavaju isključivo stajalište autora. Europska komisija nije odgovorna za uporabu informacija koje su u članku navedene.