Razbuđeni od nespavanja i s voljom ipak na vrijeme Biserka i ja stižemo na zagrebačku zračnu luku Franjo Tuđman, gdje nas čekaju poznata lica policajaca i osoblja zračne luke s motivacijskim govorom i folijom za zamatanje kofera. Nismo se dali nagovoriti, ali letak smo uzeli za buduće naraštaje. Odlazim na šalter, predajem osobnu, čudno me gledaju jer brada porasla, bore se popunile, zabundan do grla i postavljaju pitanje: „Što ćete vi u Moskvi?“ Poučen dosadašnjim iskustvom došao sam barem do granice, a sad mi čudna pitanja postavljaju već u centru države. „Miran tih i povučen“ kao i uvijek slušam prepirku recepcionarki o kraticama zračnih luka da bi se konačno dogovorile da putujem za Španjolsku. Kofer, ako bude sreće, podižem u Sevilli.

Uz malo ćaskanja došlo je vrijeme rastanka. Odrađen zajednički selfi za web stranicu škole i krećem. Prolazim carinu bez ikakvih problema i tražim ulaz za ukrcaj do kojeg se može doći samo kroz različite trgovine s povoljnim cijenama, ali za neke druge putnike. Ulaskom u tunel prisjećam se svojih putovanja za Dubrovnik, ali nešto nedostaje. Sam sam, nedostaju mi prijatelji koji su me tada pratili, s kojima bih dijelio i dobro i zlo. Smještam se uz prolaz u avionu, pratim instrukcije stjuardesa i čekam da krenemo za Frankfurt. Radosno čekam priliku da iskoristim znanje njemačkog jezika u konkretnim životnim situacijama.

Dolazim u zračnu luku u Frankfurtu, iskrcavam se, ulazim u bus  i vožnja od dvadeset minuta koja me inače dovede od mog prebivališta pa do radnog mjesta sada me dovela do ulaza na aerodrom. Sretan i zadovoljan uspio sam sve do trenutka kad ne vidim nešto poput tramvaja na koji se moram ukrcati da bi došao do pravog izlaza. Srdačni ljudi na lijepom njemačkom objasnili mi put i nakon vožnje od pet minuta stižem na pregled dvadeset minuta prije početka leta. Sve bi bilo u redu da se nisu pojavili policajci koji su isključili iz reda osobu koja je stajala nekoliko metara ispred mene. Postavljam si pitanje: „Što će biti sa mnom, ako i meni otkriju krekere, ajvar, vegetu ili ne daj Bože licitarsko srce?“  

Prolazim pregled bez posljedica i stižem u beskrajni prostor čekaonica za let. Prvo na avion ulaze djeca s roditeljima pa trudnice pa stariji pa svi ostali uz skeniranje karte. Dođe i na mene red. Prislonim kartu zacrveni se ekran i čuje se zvuk kao iz šoping centra kao da sam nešto uzeo. Dolazi do mene gospođa koja me propušta bez skeniranja karte zbog mog ozbiljnog pogleda i tuge u očima. Smještam se u avion i dolazi dva i pol sata mog korištenja njemačkog jezika u komunikaciji s dva penzionera koji odlaze na odmor u Sevillu. Posluživanje doručka i ručka za moju percepciju uopće nije važno spominjati.

Slijećemo u Sevillu, čekamo torbe i nadamo se da su tu. Veselje može početi. Prošlo je podne, sunce je visoko, šesnaest je stupnjeva, a ja u zimskoj jakni. Tražim autobus, slijedim ostale jer i oni moraju nekako doći do centra grada. Prilazi nam čovjek koji prodaje karte i krećem s engleskim i shvaćam koliko je život kompliciran u stranoj zemlji jer čovjek priča svoje i ja svoje. Naplatio četiri eura i   oboje mislimo da smo se razumjeli. Silazim na najbližoj stanici do hostela zahvaljujući google maps karti i počinjem tražiti svoje (s obzirom na cijenu) skromno boravište.

… u sljedećem blogu čitajte!

SMJEŠTAJ I GRAD SEVILLA

Saša Špoljarić, Sevilla, Španjolska

Informacije navedene u članku odražavaju isključivo stajalište autora. Europska Komisija nije odgovorna za uporabu informacija koje su u članku navedene.