Dolazim do zelenih vrata, zvonim i pojavljuje se mlađahni Španjolac. Rado me  prihvaća kao korisnika hostela idućih sedam dana i priređuje mi neočekivanu dobrodošlicu. U početku mi nije bilo jasno zašto, ali sad mi biva sve jasnije. Kasnije ću objasniti zašto. Samim ulaskom u predvorje vidim da imam sve što trebam: sobu s osam kreveta, tri tuš kabine, dva WC-a, dnevni boravak u potpunom mraku i višenamjensku kuhinju. Jednom riječju savršeno. Prvi sam u sobi toga dana i biram najbolje mjesto. Raspremim se i kreće moj suživot u Sevilli.

U sobu ulazi nasmiješeno ljudsko stvorenje imena Emre. Jedino ime koje sam upamtio u ovih nekoliko dana. Učitelj nekoliko predmeta u osnovnoj školi u Njemačkoj, a među njima njemačkog i engleskog jezika. Jesam li mogao proći bolje?  Nakon samo sat vremena razgovora pjevale su se hrvatske pjesme i snimale se video reklame s rečenicom Ja te volim Hrvatska. Svoj svojeg brzo prepoznaje! Voli sve što vole mladi, a na moju opasku da sam nogometni trener spominje kartu za nogometnu utakmicu Sevilla : Girona. Našao sam suputnika za utakmicu još je samo potrebno kupiti kartu. U večernjim satima karta je kupljena i sve je bilo spremno za veliki odlazak na stadion od 45 000 ljudi.

Seviljani žive za utakmicu. Jutro je, a djeca sa šalovima oko vrata, djedovi i bake u majicama nogometnog kluba  FC Sevilla, vijore se zastave po cijelome gradu i svi putevi vode na stadion. Lijepo je biti dio te priče. To je nešto što se ne može riječima opisati. Nakon utakmice ili prije utakmice nemoguće je ne kupiti neki od suvenira svjetski poznatog kluba za koji je prije par godina uspješno nastupao i naš Ivan Rakitić. Postaje mi sve jasnije zašto naši igrači budućnost traže u španjolskim klubovima. Biti na stadionu samo uz te ljude je privilegija, a kamoli istrčati na travnjak pred toliko ljudi.

Napunjenih baterija i obasjan podnevnim suncem krećem u obilazak gradskih spomenika, građevina i znamenitosti. O svemu navedenome progovorit ću uz pomoć fotografija jer mi nedostaje riječi. Toliko nisam pisao od eseja za stručni ispit koji sam pisao prije deset godina. Uglavnom ispred svakog važnog mjesta stoje ljudi u kolonama kao da se nešto dijeli. Ne dijeli se ništa, nego se naplaćuje svaki ulazak, bilo veliko bilo malo stvorenje u pitanju.

Bliži se mrak, vraćam se u sobu i susrećem ljudske znamenitosti iz Njemačke, Japana, Kanade, Rusije, Indije, Amerike… Iz dana u dan novi ljudi samo ja ostajem ovdje, u ovome carstvu različitosti. Na posljetku shvaćam zašto sam dobio tako toplu dobrodošlicu od mladog vlasnika hostela. Ipak sam ja ovdje sedam noći dok su drugi samo u prolazu iz jedne europske destinacije u drugu.

Uživajte u fotografijama i u sljedećem blogu čitajte!

EDUKACIJA MOODLE I ZANIMLJIVOSTI

Saša Špoljarić, Sevilla, Španjolska

Informacije navedene u članku odražavaju isključivo stajalište autora. Europska Komisija nije odgovorna za uporabu informacija koje su u članku navedene.