| 2011-04-18 11:08:01 USKRS I KORIZMA 2011. Uskrs BLAGDAN između 22. ožujka i 25. travnja
Matthias Grünewald:Isusovo uskrsnuće, premda samo uskrsnuće nije opisano u Bibliji, česta su umjetnička djela s vlastitim prikazom. Uskrs je najveći blagdan kršćanstva, to je dan uskrsnuća Isusa Krista. Uskrs je pomičan blagdan zasnivan na lunarnom kalendaru sličnom ali ne identičnom hebrejskom kalendaru - u zapadnom kršćanstvu Uskrs uvijek dolazi na nedjelju između 22. ožujka i 25. travnja, a u istočnom kršćanstvu između 4. travnja i 8. svibnja Integrirani nastavni dan – Križni put
U našoj je školi u petak 15. travnja održan integrirani nastavni dan na kojem su sudjelovali učenici 7. i 8. razreda. Tema je bila Križni put. Pobožnost Križnog puta je korizmena pobožnost u kojoj vjernici nastoje kroz molitvu i meditaciju simbolično proživjeti Kristovu muku i smrt. Smisao je Križnog puta u nasljedovanju Krista. Križni je put ulazak u tajnu vjere koja se ostvaruje u uskrsnuću. Nastao u Jeruzalemu kao simbol Crkve - hodočasnice. Predstavlja hod čovjeka, pojedinca kroz povijest, kao i povijest društvenih skupina . U takvom je značenju bleiburški križni put obrađivao nastavnik iz povijesti. Na Zapadu se pojavio krajem srednjeg vijeka i postao raširena pobožnost, jer je bio na razumljivom narodnom jeziku (za razliku od liturgije) i obični je puk na njemu mogao sudjelovati. Broj postaja Križnog puta se tijekom povijesti mijenjao, varirao je od 7 do 30, da bi se u 17. st. ustalilo 14 postaja. Postaje su se isprva štovale prema prizorima opisanima u evanđeljima koji govore o putu na Kalvariju, a kasnije su dodane i postaje koje proizlaze iz tradicije: Isus pada pod teretom križa (tri puta), susreće svoju Majku i sv. Veroniku, te je mrtav položen u majčine ruke. U kršćanstvu se muku i smrt Isusa Krista promatra u svjetlu Uskrsa, jer znamo da svjetlo pobjeđuje tamu i Dobrota odnosi pobjedu nad smrću. Nositelj projekta bio je Mario Dimić , nastavnik Likovne kulture, a sudjelovali su nastavnici Vjeronauka, Hrvatskog jezika, Povijesti, Geografije i Glazbene kulture. Integrirani dan je započeo čitanjem i analizom pjesme Na Cvjetnicu autora S. M. Koćana koju je obradila nastavnica iz Hrvatskog jezika. Nastavnica iz Povijesti je učenicima približila povijesna zbivanja iz Kristova vremena. Na prethodnim satima Vjeronauka učenici su obradili postaje Križnog puta. Integrirani dan dalje je tekao tako da su učenici podijeljeni u 14 skupina i svaka je skupina imala zadatak izraditi jednu postaju Križnog puta. Uz vodstvo nastavnika likovne kulture učenici su izradili 14 postaja, prizora Kristove muke. Kolažni mozaik nadahnuli su tekstovi (molitve) 14 postaja Križnog puta (tradicionalni i suvremeni tekstovi postaja). Glazbenu su kulisu činili korizmeni napjevi za što je bila zadužena nastavnica glazbene kulture. Na završetku su radovi postavljeni u dvorani škole. Učenički ćeradovi Križnog puta tijekom uskršnjih praznika biti izloženi i u galeriji Stara škola u Goli. Voditelji: Marina Živković , Mario Dimić
Etimologija i nazivlje
Uskrsje nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz praslavenskog u kojem je glagol *krьsnǫti značio rasti i razvijati se. Prefiksacijom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji hrvatski glagol.
Drugi naziv, Pasha, češći je u drugim povijesnim konotacijama. Hebrejska riječ pasah značila je prolaz (prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina) preuzeta je u grč. Πάσχα. Naziv Vazam osim Uskrsa obuhvaća cijelo sveto trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs, ali često se sinegdohizira samo na nedjelju - Uskrs.
Jedan od najstarijih izvora koji govore o Uskrsu jest Pashalna homilija iz 2. stoljeća koju je napisao Meliton Sardski. Sokrat Skolastik u 4. stoljeću govori da je slavljenje Uskrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali govori i da je samo slavlje ipak bilo univerzalno - samo su pojedinosti vezane uza nj bile lokalizirane.
Sinezije Cirenski u 4. stoljeću zapisao je sljedeći hvalospjev Uskrsu:
O, noći sjajnija od dana, svjetlija od Sunca, slađa od raja, očekivana godinu dana! http://www.kastav-crkva.com/veliki_tjedan.html
Kroz povijest postojale su brojne prepirke oko datiranja. Poznat je kvartodecimanizam (izvedenica od lat. quattuordecim = četrnaest) prepirka kad je Polikarp Smirnski slijedivši Ivanovu tradiciju da je Isus razapet u petak, raspravljao s papom Anicetom. Termin se odnosi na praksu da je slavlje Prijelaza (Pashe) za kršćane bio na četrnaesti dan Nisana (prvog mjeseca u hebrejskom kalendaru) u Starom zavjetu. Problem je bio u tome treba li to slavlje ujedno biti i slavlje Isusova uskrsnuća ili bi se trebala odrediti neka nedjelja koja bi tomu bila posvećena. Naime, rimska je praksa bila nastavljanje slavlja sve do kraja tjedna. Ni jedan ni drugi nisu se uspjeli složiti te je pitanje ostalo neriješeno. No, naraštaj poslije, rimski biskup Viktor izopćio je biskupa Polikrata Efeškog i ostatak azijskih biskupa zbog privrženosti slavljenju na 14. Nisan. Izopćenje je poslije opozvano te su se obje strane pomirile zbog intervencije biskupa Ireneja Lyonskog koji je podsjetio Viktora na njegova tolerantnog prethodnika. Sama metoda računanja datuma Uskrsa nije službeno riješena sve do Prvog nicejskog sabora 325. godine, premda se dotada rimski način proširio u većini crkava.
Uskrsni datumi od 2000. - 2020. Godina Zapadno kršćanstvo Istočno kršćanstvo 2000. 23. travnja 30. travnja 2001. 15. travnja 2002. 31. ožujka 5. svibnja 2003. 20. travnja 27. travnja 2004. 11. travnja 2005. 27. ožujka 1. svibnja 2006. 16. travnja 23. travnja 2007. 8. travnja 2008. 23. ožujka 27. travnja 2009. 12. travnja 19. travnja 2010. 4. travnja 2011. 24. travnja 2012. 8. travnja 15. travnja 2013. 31. ožujka 5. svibnja 2014. 20. travnja 2015. 5. travnja 12. travnja 2016. 27. ožujka 1. svibnja 2017. 16. travnja 2018. 1. travnja 8. travnja 2019. 21. travnja 28. travnja 2020. 12. travnja 19. travnja
Jedan od najstarijih izvora koji govore o Uskrsu jest Pashalna homilija iz 2. stoljeća koju je napisao Meliton Sardski. Sokrat Skolastik u 4. stoljeću govori da je slavljenje Uskrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali govori i da je samo slavlje ipak bilo univerzalno - samo su pojedinosti vezane uza nj bile lokalizirane.
Kroz povijest postojale su brojne prepirke oko datiranja. Poznat je kvartodecimanizam (izvedenica od lat. quattuordecim = četrnaest) prepirka kad je Polikarp Smirnski slijedivši Ivanovu tradiciju da je Isus razapet u petak, raspravljao s papom Anicetom. Termin se odnosi na praksu da je slavlje Prijelaza (Pashe) za kršćane bio na četrnaesti dan Nisana (prvog mjeseca u hebrejskom kalendaru) u Starom zavjetu. Problem je bio u tome treba li to slavlje ujedno biti i slavlje Isusova uskrsnuća ili bi se trebala odrediti neka nedjelja koja bi tomu bila posvećena. Naime, rimska je praksa bila nastavljanje slavlja sve do kraja tjedna. Ni jedan ni drugi nisu se uspjeli složiti te je pitanje ostalo neriješeno. No, naraštaj poslije, rimski biskup Viktor izopćio je biskupa Polikrata Efeškog i ostatak azijskih biskupa zbog privrženosti slavljenju na 14. Nisan. Izopćenje je poslije opozvano te su se obje strane pomirile zbog intervencije biskupa Ireneja Lyonskog koji je podsjetio Viktora na njegova tolerantnog prethodnika. Sama metoda računanja datuma Uskrsa nije službeno riješena sve do Prvog nicejskog sabora 325. godine, premda se dotada rimski način proširio u većini crkava.
Na Prvom nicejskom saboru 325. odlučeno je da se Uskrs slavi na istu nedjelju u cijeloj Crkvi, ali vjerojatno je da nikakva metoda određivanja nije donesena (nisu sačuvani nikakvi pismeni spisi o koncilu). Problem se premjestio u Aleksandriju - ondje su slavili Uskrs na prvu nedjelju poslije najranijeg četrnaestog dana mjeseca koji bi bio 21. ožujka ili poslije tog datuma. Od srednjeg vijeka to je pravilo pojednostavljeno: Uskrs se slavi na nedjelju poslije punog mjeseca na sam dan ili poslije ekvinocija. No, to baš i nije dosljedno slijedilo crkvena pravila:
Uskrs pada na prvu nedjelju poslije prvog proljetnog punog mjeseca 21. ožujka (dan proljetnog ekvinocija) ili poslije tog datuma (riječ je o proljetnom ekvinociju koji se dobiva putem tabličnog računanja, a ne putem astronomskih mjerenja). Taj puni mjesec četrnaesti je dan tablične lunacije (novi mjesec).
Rimska Crkva rabila je vlastite metode datiranja Uskrsa sve do 6. stoljeća kad je preuzela aleksandrijsku metodu. Zbog razlike u porabi gregorijanskog i julijanskog kalendara, zapadne i istočne Crkve imaju različite datume Uskrsa.
Godine 1997. u Siriji je na Svjetskom crkvenom kongresu donesena nova metoda koja bi trebala zamijeniti dosadašnju i ukloniti nesklad između datiranja zapadnog i istočnog kršćanstva. Početak reforme predložen je 2001. godine, ali još nije usvojen.
Uskrsna svijeća tradicionalno je bijele ili žute boje, s grčkim slovima alfa i omega koja označuju da je Isus početak i kraj te s križem na kojem je označeno pet Isusovih rana.
Zapadno kršćanstvo
U zapadnom kršćanstvu priprema za Uskrs jest korizma. Nakon završetka korizme dolazi Cvjetnica, Veliki tjedan koji uključuje Vazmeno trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. Nakon Uskrsa slijedi Uskrsni ponedjeljak. Tradicionalna priprema započinje Velikom subotom kad se odlazi na bdijenje. Na misi se pali uskrsna vatra na žutoj ili bijeloj uskrsnoj svijeći. Nekoć je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Sutradan se na samu nedjelju pjevaju veselije i svečanije pjesme te slavi samo uskrsnuće.
Slavlje vazmene noći raspoređeno je na sljedeće dijelove: Služba svjetla Ova je služba svečani početak vazmenog bdjenja. Prvo se blagoslivlja sveta vatra kojom se pali uskrsna svijeća, simbol uskrsnulog Isusa, te zajednica svečano pali vlastite svijeće i okuplja se. Nakon toga slijedi vazmeni hvalospjev kojim se poziva na uskrsno veselje:
Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela,
Nek se raduje i zemlja tolikim obasjana bljeskom,
Ovo je noć koja svjetlošću stupa
Služba riječi Krsna i potvrdna služba Euharistijska služba
Hrvatska tradicija
Pisanica obojana pomoću crvenog luka i voska, otiscima bilja i slamom U hrvatskoj je uskrsnoj tradiciji bojanje jaja, takozvanih pisanica (od ie. korijena *pis- = crtati, šarati; pisanice = šarenice). Pisanice su osim simbola života bile i tradicionalan dar, a često su si ih međusobno darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama , kako ljubavnim, tako religioznim i čestitkama. Pisanice su se prije bojale na prirodne načine, a ta je tradicija i danas živa. Najčešće je bojanje jaja pomoću ljuske crvenog luka, a rjeđe od cikle, korijena broča ili crvenog radiča da bi se dobila crvena boja. Pisanice su znale dobiti i crnu boju bojanjem čađom ili bobicama bazge ili duda, a često je bilo i bojanje hrastovom korom da bi se dobila smeđa boja. Uz crvenu, crnu i smeđu, zelena se boja dobivala od raznog bilja, najčešće od špinata, koprive ili poriluka. Pritom se osim potpunog bojanja moglo jaje prešarati voskom, a tek onda obojiti. Nakon kuhanja i bojanja skida se sloj voska ispod kojeg jaje ostaje prirodne boje. Često se jaje umatalo u tkaninu unutar koje se postavila kakva travka ili listić, često djetelina, tako da bi jaje istim postupkom dobilo zanimljiv ukras.
Posebna je tehnika ukrašavanja pisanica, osim šaranja voskom i ukrašavanja biljkama, bilo i ukrašavanje slamom. Jaja bi se omatala slamkama da se dobiju razni oblici ili bi se pak slamke razrezale i lijepile na jaja tvoreći raznolike ukrase i šare.
Običaji
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj često se pale uskrsni krijesovi, tzv. vuzmenke. vatru pripremaju vjernici ispred crkava koji je pale klesanjem dvaju kamenova. Prije se vatra palila i tako da je svećenik potpaljivao tzv. gubu koja raste na drveću i panjevima ili se pak palila trenjem dvaju drveta čime bi nastala sveta ili živa vatra. Nakon paljenja vatre i blagoslova, muškarci su palili svoj komad drveta i nosili blagoslovljenu vatru kućama, a ostatak bi vjernika ušao u crkvu. Tako bi paljenjem svete vatre u domovima bio prisutan i sam Bog.
U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Veliku subotu (negdje i na Cvjetnicu) cvijećem ( u Župi sa ljubicama) i biljem. Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano bdjenje. Na sam Uskrs tradicionalno se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje.
|
| Osnovna škola Gola |
