Grad Ogulin nalazi se  na rubu Gorskog kotara u Karlovačkoj županiji u podnožju planine Klek.   Utkao se u kraško polje i dolinu rijeke ponornice  Dobre i Zagorske  Mrežnice. Uz njih je nastalo prekrasno umjetno jezero Sabljaci. Ogulinci ovu  ogulinsku udolinu zovu i  Ogulinsko polje. U njegovu podzemlju nalaze se mnoge spilje, a najpoznatija je turistička atrakcija Đulin ponor, ponor rijeke Dobre koji je obrubljen strmim liticama koje su povezane mostom u središtu grada.  Stanovnici Ogulina rijeku Dobru često nazivaju drugim imenom – Đula. Đulin ponor ujedno je i  najveći ulaz u najdulji spiljski sustav u Hrvatskoj duljine preko 16 km.

Ivanina kuća bajki

Učenici su najprije upoznali Ivaninu kuću bajki,  jedinstveni u svijetu multimedijalni i interaktivni centar  za posjetitelje koji slavi bajke i svekoliko bajkovito stvaralaštvo. U Ivaninoj kući bajki učenike je dočekala ljubazna domaćica i pripovjedačica bajki koja ih je vodila skrivenim hodnicima i tajanstvenim odajama upoznajući ih u interaktivnom predavanju s likom i djelom Ivane Brlić-Mažuranić. Učenici su na različitim ekranima  mogli upotpuniti svoje znanje o bajci kao raširenoj književnoj vrsti, odabrati i preslušati ili pročitati bilo koju bajku na hrvatskom ili nekom drugom jeziku. Učenici su povezivali nastavu književnosti i lektire s nastavom jezičnog izražavanja i nastavom medijske kulture.

U tajanstvenoj sobi učenici su uživali u Ivaninoj ogulinskoj pustolovini, zanimljivom animiranom filmu koji prikazuje Ivanu kao šestogodišnju djevojčicu koja se s roditeljima vraća u Ogulin i susreće likove iz svojih bajki u šumama Kleka i drugim bajkovitim prostorima svoga zavičaja. Ivanu je oblak odveo do strmih stijena. Letjela je preko Kleka i vidjela bijeli visoki dvorac - Svarožićeve dvore. Napao ju je Zmaj Ognjeni  i bjesovi, a Ivana je potrčala duboko u šumu. Spustila se rijekom Dobrom do Frankopanskog kaštela. Pomislila je da je blizu spas, a onda je pala u Đulin ponor. Našla se u dubokoj spilji u kojoj je spavao div Regoč. Bojeći se Zmaja Ognjenog, Ivana se sakrila  Regoču u uho. Regoč se probudio i bacio Zmaja Ognjenog u jezero gdje se i sada nalazi zarobljen čarolijom.  Regoč je Ivanu posjeo na oblak i ona se vratila na livadu gdje su je čekali njezini roditelji. Tako je završila Ivanina ogulinska pustolovina, a Ivana je tada počela pisati svoju prvu bajku.

U jednoj od odaja nalazi se čarobno ognjište u kojem se nalaze Domaći koji pričaju priče koje učenici odaberu. Zanimljivo je čarobno zrcalo u kojem živi kralj Svarožić. On razgovara s onima koji uđu u spilju, pretvara jedan lik u drugi, daje čarobna imena i čarobne moći posjetiteljima.  Stabla u čarobnoj šumi također pričaju svoje bajke.

Svoje znanje o bajkama učenici su primijenili sudjelujući na dvjema kreativnim radionicama. U prvoj radionici učenici su najprije trebali razgibati svoje glasnice izgovarajući samoglasnike i komplicirane rečenice u jednom dahu. Nakon toga uvodnog zadatka trebali su izvesti u paru kratak dijalog iz Šume Striborove dočaravajući  određene osjećaje (sreća, tuga, ljubomora, bijes, uplakanost, zaljubljenost…) Učenici su se podijelili u parove, a tročlana komisija proglasila je pobjednički par koji je nagrađen kraljevskom krunom.

U drugoj radionici učenici su najprije poslušali početak jedne bajke o princezi koju nitko nije mogao navesti da kaže: ,,Lažeš!'' i malom Pepelku koji je u tome na kraju i uspio. Učenici su od ponuđenih riječi pokušali smisliti nastavak priče. Ovaj kreativni zadatak zadavao im je dosta muke, ali su ga neki učenici vrlo uspješno savladali. Voditeljica je na kraju pročitala pravi kraj bajke koji se dosta razlikovao od kreativnih pokušaja učenika. Svi su se, rješavajući ovaj zadatak, dobro zabavili i nasmijali.

Nakon radionica  uslijedilo je pripovijedanje Ivanine bajke  Ribar Palunko i njegova žena. To je bajka koja govori o tome kako su  ljudi često zaslijepljeni materijalnim stvarima i pritom zaboravljaju da je u životu ipak najvažnija obitelj. Bajka Čarobna igla bila je vrlo šaljiva i govorila je o jednoj hvalisavoj igli koja je umislila da je posebna.

Pripovijedanje je bilo vrlo izražajno i zanimljivo, a pripovjedačica Sanja trudila se različitom bojom, dinamikom i jačinom glasa dočarati osjećaje likova. Svoje je pripovijedanje popratila kretnjama ruku i tijela, potpuno se unijela u pripovijedanje pa su učenici uživali u njezinoj izvedbi.

Zavičajni muzej u Ogulinu

Nakon oproštaja s Ivaninom kućom bajki uslijedio je obilazak Zavičajnog muzeja koji osnovan  1967., a nalazi se u Frankopanskoj kuli Starog grada Ogulina koji je krajem 15.st dao sagraditi Bernardin Frankopan. Grad Ogulin u prošlosti je nazvan Zulum ili Đulin grad po djevojci Đuli ili Zulejki koja se zbog nesretne ljubavi bacila u ponor rijeke Dobre.

U Zavičajnom muzeju učenici su mogli razgledati različite zbirke: arheološku zbirku, etnografsku zbirku, zbirku kamenih spomenika, alpinističku zbirku, sobu posvećenu Domovinskom ratu, zbirku starog oružja…

U arheološkoj zbirci izloženi su japodski i rimski nalazi s područja ogulinskog kraja. Etnografska zbirka daje prikaz tradicijske kulture ogulinskog kraja. Ovaj je kraj poznat po planinarstvu i alpinizmu. Prvo alpinističko društvo osnovano je 1874. u Ogulinu, a o svim uspjesima naših alpinista govori alpinistička zbirka, jedinstvena u ovom dijelu Europe. Zbirka starog oružja sadrži automate, karabine, puške, revolvere i pištolje iz 1. svjetskog rata. Budući da je ovaj muzej u prošlosti bio i zatvor u kojem je boravio i Josip Broz Tito, jedna je soba očuvana kao zatvorska ćelija. U zavičajnom muzeju nalazi se i galerija slika Stjepana Galetića kao i slike raznih autora koji su rodom iz ogulinskog kraja. Poseban je doživljaj boravak u sobi posvećenoj Domovinskom ratu u kojoj se nalazi veliki križ s imenima poginulih branitelja iz ovoga kraja koji su poginuli u akciji Oluja.

Ivanina spomen – soba

Ispred spomen - sobe Ivane Brlić- Mažuranić učenike je dočekala Ivana i ispričala im ponešto o svojem životu. Ivana je rođena 1874. u Ogulinu, a umrla 1938. u Zagrebu. Kad je navršila godinu dana, odselila se s roditeljima Henriettom i Vladimirom  u Slavonski Brod, a kad je napunila šest godina, opet se vratila u Ogulin. Njezina rodna kuća nalazila se u centru Ogulina, ali je nažalost srušena. Njezin djed bio je poznati hrvatski ban i književnik Ivan Mažuranić. Udala se u 18. godini za Vatroslava Brlića s kojim je imala sedmero djece. Zvali su se  Zdenka, Vladimir, Nikola, Nada, Ivo, Zora i Nedjeljka koju su od milja zvali Neva. Imala je četiri krsna imena: Joana, Kornelija, Emilija i Henrieta. Cijela njezina obitelj bila je književna obitelj pa je i sama Ivana nastavila tu književnu tradiciju. Inspiraciju za svoje bajke našla je u bajkovitim pejzažima ogulinskog kraja. Najpoznatije se njezine bajke ,,Priče iz davnine'' i roman ,,Čudnovate zgode šegrta Hlapića''. Bila je prva žena članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Zbog iznimnog doprinosa u književnosti bila je dvaput predložena za Nobelovu nagradu za književnost, a njezini su ju vjerni čitatelji prozvali ,,hrvatskim Andersenom''. Nakon obilaska Ivanine sobe uslijedilo je nezaobilazno fotografiranje s Ivanom Brlić- Mažuranić.  

Nakon Zavičajnog muzeja na redu je bila  šetnja Ogulinom i upoznavanje s legendama o divu Kleku,   Đulinu  ponoru, izvoru Cesarovac,  klečkim vješticama…

Legenda o Đulinu ponoru

Legenda kaže da je u 16.st u Ogulinu živjela djevojka po imenu Đula. Ona je bila kći Ivana pl. Gušića, zapovjednika ogulinske tvrđave. Budući da je dolazila iz plemenite obitelji,  otac ju je htio udati za imućnijeg starijeg plemića. U to su vrijeme tim krajem harali Turci pa su u Ogulin došli vojnici koji su trebali taj kraj očuvati od prodora Turaka. Među njima je bio i mladi kapetan Milan Juraić, mladić u kojeg se Đula zaljubila. Milan i Đula nisu dugo uživali u svojoj ljubavi. Naime, Milan je ubrzo poginuo u borbi s Turcima nedaleko Ogulina. Saznavši za smrt voljenog Milana, Đula se bacila u ponor rijeke Dobre dubok 40  m pa taj ponor i danas zovu Đulin ponor. Ako se malo bolje pogledaju stijene Đulina ponora, može se vidjeti profil muškarca koji gleda prema velikom tamnom otvoru ponora. Kaže se da to  Milan pogledom traži svoju Đulu u ponoru rijeke Dobre.

Legenda o klečkim vješticama

Svojim oblikom i gorostasnim izgledom Klek je bio nazvan mitskom planinom i bio je inspiracija za mnoge legende i priče. Klek je visok 1181 m, a nalik je golemom okamenjenom divu kojemu je glava glavni vrh Kleka, a noge gorostasa su dvije hridi. Div se doima kao da je duboko usnuo.

Legenda o klečkim vješticama kaže da se za vrijeme olujnih noći oko ponoći na Kleku skupljaju vještice, vile i vilenjaci iz cijeloga svijeta. Njihovo kolo i vrisak čuju se čak do Ogulina. Vještice se nadaju da će svojom vikom i vriskom probuditi uspavanog diva Kleka.

Osim vještica, na Kleku ima i vila planinkinja. To su lijepe žene odjevene u bijelo, one lete i rado pomažu ljudima u nevolji, a gdje ima vila, ima i vilinske vode.

Izvor Cesarovac

Izvor- vrelo Cesarovac sagradio  je 1882. barun Franjo Filipović, a voda dolazi iz izvora Zdiška u podnožju Kleka. Legenda kaže da je voda iz izvora Cesarovac vilinska voda. Ako muškarac popije vodu iz toga izvora, oženit će se djevojkom iz Ogulina, a ako to učini djevojka, ostat će zauvijek lijepa, dobra i mlada. U blizini izvora Cesarovac nalazi se crkva svetog Križa i spomenik kralju Tomislavu. U parku kralja Tomislava svake se godine u mjesecu lipnju u Ogulinu održava međunarodni Ogulinski festival bajke. Tada parkom i ulicama Ogulina zavladaju bajkoviti likovi iz mnogih Ivaninih i svjetskih bajki.

Učenici su  posjetili i razgledali crkvu svetog Križa u centru Ogulina, a na samom kraju putovanja etno kuću u Zagorju Ogulinskom.

Etno kuća u Zagorju Ogulinskom

Razgledavajući etno kuću, učenici su mogli saznati u kakvim se kućama živjelo  prije 100 godina. Kuće su bile niske, prekrivene daskama, a ne ciglama. Unutrašnjost su činile dvije prostorije: kuhinja i soba. Kuhinja je služila za pripremanje hrane, održavanje osobne higijene i kao ostava za različite stvari. U sobi su spavali svi ukućani i u njoj su se čuvale vrijedne stvari. Etno kuća svojom je stalnom postavom oživjela jedan kutak prošlosti u kojem se može osjetiti tišina i mirnoća minulih vremena.

Učenici su bili zadovoljni sadržajima terenske nastave,  cjelokupnom organizacijom i realizacijom, a planirani ciljevi i zadaci u potpunosti su ostvareni.

Mnogi su učenici izrazili želju da ponovno posjete Ogulin i uplove u još jednu bajkovitu ogulinsku pustolovinu.

 (sastavili  učenici 6.a i 6.b Osnovne škole Goričan s  učiteljicom hrvatskog jezika Snježanom Granatir)