Kažu da je djetinjstvo najljepše doba u čovjekovom životu. Je li to zaista tako? Kakvo je bilo djetinjstvo djece koja su odrastala tijekom Domovinskog rata? Kakvo djetinjstvo danas imaju djeca diljem svijeta koja žive u ratom zahvaćenim područjima? Imaju li ona uopće djetinjstvo ili je ono izgubljeno? Misle li oni koji vode ratove na djecu? Teško je odgovoriti na ova, ali i brojna druga pitanja koja nam se nameću sama od sebe.

Prema posljednjim istraživanjima Memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, tijekom Domovinskog rata smrtno je stradalo 381 dijete. Bila su to djeca hrvatske, srpske i bošnjačke nacionalnosti

Ovom izložbom fotografija željeli smo odati počast djeci koja su odrastala tijekom Domovinskog rata, ali i svoj djeci diljem svijeta čija su djetinjstva izgubljena zbog ratova.

Autori fotografija su ratni reporteri (Mario Filipi, Stanko Ferić, Toni Hnojčik) te arhiva Muzeja Domovinskog rata u Dubrovniku, a fotografije su nastale na gotovo cijelom području Republike Hrvatske.

18. studenoga obilježavamo Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Od kolovoza 1991. do lipnja 1992. godine u Vukovaru je smrtno stradalo 34 djece. Najmlađe je dijete – djevojčica Antonija Zeko, bila stara svega nekoliko sati, a umrla je u bolnici u inkubatoru zbog nedostatka kisika jer je bolnica zbog granatiranja ostala bez struje. Najstarijom maloljetničkom žrtvom smatra se Tomislav Baumgartner, dječak kojemu je nedostajalo 6 dana da postane punoljetan. Pogubljen je na Ovčari.

Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada događa, nisu kriva djeca. Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi – od Boga.

                                                                              Siniša Glavašević, Priča za roditelje