U ovo vrijeme dok se cijeli svijet priprema za slavlje, za najljepši kršćanski blagdan-Božić, mi smo slušali o osobama koje su život dale da bi mi živjeli. Božić je vrijeme ljubavi i mira. Iste one ljubavi koju su osjećali branitelji kada su bili spremni izgubiti svoj život da bi mi živjeli, istog onog mira kakvog u Vukovaru nije bilo nekoliko godina. Savršeno vrijeme za prisjećanje. Vukovar je pao prije 24 godine što je 10 godina prije mog rođenja. Nisam čula izvještavanje na radiju, nisam na svojoj koži osjetila rat. Nisam čula granatiranja. Nisam gledala strahote kakve su ljudi tada proživjeli. Imala sam sreće. Koliko sam tada imala sreće sada imam poštovanja prema onima koji su to preživjeli,  a još mnogo više prema onima koji nisu. Imali smo pola sata slobodno pa smo se prijateljica iz razreda i ja odlučile za šetnju. Prolazimo tako Vukovarom, pričamo o Božiću, planovima za blagdane i… stanemo. ''Kako je ovaj grad tih…'' kaže mi. Kako i ne bi bio? Majke tog grada su propatile, još uvijek jecaju, tragaju za sinovima, muževima… Još uvijek je Dunav natopljen suzama, još se čuju krikovi za poginulima. Grad je tih. Još je u procesu oporavljanja, još ga bole sve zadane rane. I zato svim braniteljima neka je vječna slava i hvala.