Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
                                        U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
                                        Sumnjajući da su tamne oči jasne
                                        Odakle mi nekad bolji život sjao.

                                        Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
                                        Sve što očajanjem htjedoh da oživim
                                        U slijepoj stravi i u strasti muke,

                                        U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
                                        Samo kosa tvoja još je bila živa,
                                        Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.