Okićka legenda

Naslonjen na hladan kameni zid balkona u svom dvorcu Kerestinec, Toma Erdody gledao je u daljinu. Njegove oči nisu gledale prekrasan prizor zalaska sunca nad bogatim lovištima, rodnim oranicama, zelenim šumama i kmetovskim kućicama. Njegove oči vidjele su sjenu. Sjenu Turaka.
Već godinu dana trajala je opsada Siska. Hasan-paša je vjerovao da će brzo osvojiti Sisak, no tu se prevario. Sisak se branio. Turska vojska trebat će opskrbu i nove uspjehe. Toma se bojao da će ih potražiti ovdje, u blizini Zagreba. Njegove kapetanije bile su spremne za to. Car Rudolf II dao mu je titulu bana a i novac, i svu potrebnu vlast, da zaustavi Hasan-pašu Predojevića. No, nisu li i drugi bili spremni? Nisu li i oni skupili vojsku? Pa svejedno bi Turci likovali. Zamišljeno je odšetao na drugi kraj balkona. Dalje prema jugu, pružao se pogled prema Gorjancima i prema njegovoj utvrdi – Okiću. Toma je još dugo gledao prema Okiću i prebirao po dugmadi svoje košulje. Tihi koraci prenuli su ga iz razmišljanja. Koraci njegove žene Jelene. Njena ruka otpočinula je na njegovom ramenu.
~ Razmišljaš? Smetam li? ~ upitala je jednostavno.
Njeno prisustvo uvijek ga je smirivalo. Iako je njihov brak bio, kao i ostali plemićki brakovi, unaprijed dogovoren, bolju ženu ne bi ni sam izabrao. Njeno ime odgovaralo je njenoj pojavi.
~ Ne. Ti nikad.~ Ispružio je ruku i obuhvatio je oko struka.
~ Od idućeg tjedna preseliti ćeš se tamo.~ rekao je.
Jelena je pogledala iznenađeno u pravcu njegove ruke.
~ Na Okić? Pa što ne valja ovdje. Tek smo ga uredili. A Okić je još uvijek oštećen od potresa prije dvije godine. Nisi li rekao da ćeš ga prodati kao i Lipovac?~
~ Sad je predragocjen da bi se prodavao. Daj ga pogledaj. Tko bi ga mogao osvojiti? Sa 200 vojnika mogu ga braniti mjesecima. Ovdje smo ranjivi, no tamo gore…Skupiti ćemo svu hranu, ljudstvo, dragocjenosti, sve što bi moglo koristiti Turcima i utvrditi se na Okiću. Na žalost, Kerestinec ćemo im možda morati prepustiti.~
~ Strašiš me. Zar misliš da su tako jaki da mogu poraziti tvoje kapetanije?~
~ I moje. Kao što su i Lambergove. Evo i Bihać je pao. Turci grade grad-utvrdu Jeni Hisar. A ne grade je iz zabave. Doći će Jeleno doći, zato ćeš ti sa mojom najboljom četom gore-na Okić. ~
~ A ti Toma?~ upitala je pomalo nesigurno.
~ U Zagreb, pred sabor. Probati skupiti i ono malo pameti, hrabrosti i odlučnosti našeg plemstva. No ne brini se, s tobom će ići kapetan Blaž Đurak. S njim se ne trebaš bojati ničega.
~ Ne bojom se ja za sebe, već…~
Prekinuo ju je pokretom ruke. Privukao je i poljubio u čelo.
~ Idi spavati. ~ rekao je tiho ~ sad ću i ja.~
Mrak je poput plašta prekrio ravnice. Toma je još dugo gledao prema istoku.


~ Mir! Mir! Hej! ~ vikao je konjušar Miha pokušavajući obuzdati crnog vranca. Od sviju konja taj je bio najdivlji. Zato ga je gospodar Toma Erdody i najviše volio.
~ Što je Miha? Nije to stara kobila.~ reče Toma kroz smijeh, približavajući se konjušnici.
~ Danas je posebno nemiran.~ stenjajući prozbori Miha.
Toma uhvati uzde i u jednom skoku nađe se na leđima konja. Konj se propeo i pojurio prema izlazu iz dvorca. Za njime i pratnja od desetak vojnika. Miha je sa strahopoštovanjem gledao za njima.
Još jedne oči pratile su taj odlazak.
Iako nije bila zadovoljna njegovom odlukom da se preseli na Okić, nije mu htjela proturijećiti. Imao je on sada i drugih briga. Potajno se nadala da će je možda poslati u Beč. Tamo bi bilo zabavnije. Kao žena bana, znala je da se to neće dogoditi. Kakav bi to ban bio kad ne bi vjerovao svojoj vojsci, već bi svoju ženu skrivao u Beču. Ostali plemići su to i radili, ali Toma nije ni pomišljao na to. Osim toga nije voljela namjesnika dvorca na Okiću, hromog Filipa, Tominog strica. Nešto u njegovoj pojavi tjeralo joj je trnce. Nije to bila njegova hromost, već njegov pogled. A ona kao žena znala je što taj pogled znači. Do sada ga nisu viđali često ali sada ga neće moći izbjegavati. Samo da joj se Toma što prije pridruži.
Prošla je pogledom kroz njihovu odaju i predmete koje joj je Toma darovao i donio.
Uzdahnula je i nastavila pakirati stvari u drvene kovčege.
 

Ljutito, skoro bijesno, udario je šakom o drveni pult govornice na Markovom trgu.
~ Turci , kažete, godinama su ovdje i već ih znamo? Neće oni na Zagreb. Griješite gospodo griješite. Ne zanima njih Karlovac, Sisak, a niti Zagreb. Istina. Njih zanima Beč. I sve što je na tom putu, pasti će. Ako želite braniti Zagreb, branite ga u Karlovcu. Ako želite braniti Slavoniju, branite je u Sisku. Po ovlasti cara Rudolfa i vlašću hrvatskog bana određujem ; da svaki dim plemički ili kmetovski, ima dati po dva pješaka a na svakih deset po jednog konjanika. Tako neka bude upisano i tako izvršeno. Isto tako svi plemički dvorovi obavezuju se osigurati hranu i oružje za vojsku.~U saboru se začuo žamor odobravanja, a sa druge strane i negodovanja, ovisno o blizini turske prijetnje. Krajne odlučno, Toma Erdody napustio je sabornicu. Pozvao je glasnika.
~ Kreni u Sisak i poruči kanoniku Mikecu da pomoć dolazi . Neka izdrži!.~
Potom se obratio svom kapetanu Blažu.
~ Uzmi najbolju četu i isprati Jelenu na Okić .~
~ Ne bi li bilo bolje da pođem sa Vama.~
~ Kasnije , Blaž , kasnije…~

Škripući i cvileći, tri teška četveroprega polako su se približavala malom selu Terihaji, podno zidina Okića. Sa svake strane kolone kretali su se konjanici, dok su naprijed i iza kolone bili pješaci. Jelena je kroz prozorčić kočije gledala male i siromašne kmetovske kućice.
Kako bi prolazili seljaci bi skidali svoje šešire i kape, dok bi se žene lagano naklonile. Otvorila je vrata kočije i pogledala gore prema zidinama. Na vrhu stijene, Okić je poput prsta pokazivao prema nebu. I poput neba izgledao je visoko, čudesno i nedostižno.Toma je bio u pravu, pomislila je. Stvarno je neosvojiv. I dosadan. Uzdahnula je.
~ Da je barem u Beču. ~

Stojeći uz zdenac, Filip Erdody je pratio dolazak kolone. Nije bio baš presretan. U stvari, nikad nije ni volio svog nećaka Tomu. Taj mali uzimao bi više nego što mu pripada, mislio je. Ovaj dvorac također je pripadao Tomi, a on je bio samo namjesnik, što nije pravedno. Njegov brat ostavio je sve sinu , što mu isto neće nikad oprostiti. Sad je još i ženu poslao ovdje. Sigurno će svugdje zabadati nos i htjeti mijenjati stvari i naređivati, a taman je nametnuo neke svoje daće i poreze. Kočije sa konjanicima ušle su u dvorište dvorca. Filip je namjestio smiješak i krenuo prema njima.
~ O gospo, dobro došli! Nestrpljivo Vas očekujemo.~
Kapetan Blaž pomogao je Jeleni da izađe iz kočije. Previdjela je Filipov pozdrav i uputila se prema gornjim prostorijama dvorca na kojima su još uvijek bila vidljiva oštećenja od potresa koji je razorio i Medvedgrad prije dvije godine.
Blaž je pogledao Filipa.
~ Nešto ste rekli?~
~ Ništa , ništa. ~

Blaž je tiho pokucao na vrata Jelenine odaje. Njegova odanost prema njoj, bila je jednaka njegovoj odanosti prema Tomi Erdodyu. Skinuo je šešir i lagano se naklonio.
~ Još nešto? ~ upita.
~ Ne sve je tu.~ odgovori Jelena.
~ Ja vas sad napuštam . S vama će ostati najbolja četa tako da ne trebate brinuti. Nadam se uz Božju pomoć da ćemo se uskoro vidjeti.
~ I ja bih to željela. Nego recite Tomi neka se čuva.~
Blaž se još jednom naklonio i izašao na dvorište dvorca. Njegov konj bio je spreman. S petoricom iz pratnje uputio se nizbrdo prema Terihajima.
Filip Erdody lukavo se nasmiješio za njima .

Kanonik Mikac nije mogao da vjeruje svojim ušima.
~ Pa nije valjda da će netko doći u pomoć. Davimo se sa Turcima preko godine dana i konačno da se netko dosjetio da pošalje pomoć. Bit će nešto od tog mladog bana.~
~ Ban je donio naredbu u saboru o sveopćoj pomoći u borbi protiv Turaka.~ izvijestio ga je glasnik ~ čim sakupi dovoljno vojnika dolazi vam u pomoć.~
~ Ovakva vijest zaslužuje i nagradu ~ reče mu kanonik ~ Evo vina da spereš prašinu. I neka Bog poživi tebe, mene i tog bana.~

Veliki vezir Sinan paša gledao je kroz ulaz šatora bedeme Jeni Hisara. Do njegovih nozdrva dolazio je miris aromatičnog čaja. Gradnja utvrde tekla je po planu i uskoro će biti završena.
~ Zabrinuti ste Veliki veziru¨? ~ upita ga Hasan paša, njegov domaćin i prijatelj, pružajući mu čaj. Sinan paša vrati se u šator i sjede na pod.
~ Zabrinut? Već smo godinu dana ovdje podno zidina Siska. Nije li to predugo?~
~ Ne želimo ponoviti grešku kao sa Bečom, zar ne? Priča se da ima novi ban. Erdody. Priča se da sprema vojsku. Priča se, a i doušnici potvrđuju, da će napasti Jeni Hisar.
I to je trenutak koji čekamo. ~ odgovori Hasan paša zijevajući i nastavi:
~ On ovaj grad osvojiti ne može. No mi možemo njegove, koji će biti oslabljeni i bez obrane. Popalit ćemo sela , uništiti usjeve i stoku a protiv gladi i protiv nas nitko se ne može boriti. Zatim Zagreb, Beč…~
Sinan paša gledao ga je gotovo sa divljenjem.
~ Želim još nešto. ~ reče ~ želim glavu tog Erdodya.~
~ Imam nešto mnogo ljepše za Vas. Njegovu ženu, kao novi cvijet u Vašem haremu. Priča se, a doušnici opet potvrđuju, da je čuva u jednoj svojoj utvrdi. Okiću. Želite li takav dar Veliki veziru? ~

Jelenini dani na Okiću prolazili su uglavnom monotono. Uz poneku šetnju , obavezno uz pratnju, po obližnjoj šumi i selu i razgovora sa seljacima, na Okiću nije bilo neke zabave za nju. Povremeno bi otišla u kapelicu na svoj osobni razgovor s Bogom. Tišina i mir kapelice bi je smirivali. Trudila se da izbjegava Filipa koliko može, makar se on trudio da nametne svoje društvo.Najsretniji trenutak za nju bi bio dolazak glasnika iz Vukovine sa najnovijim vijestima od njenog Tome. Toma ju je obavijestio da sakupljanje vojske teče vrlo dobro i da će konačni obračun sa Turcima uslijediti ubrzo. Što znači i da će se tada ubrzo i vidjeti. Jedva je čekala taj trenutak.
Tog dana bila je u posjeti Terihajima. Više da razbije dosadu nego iz neke potrebe.
Posebno je voljela razgovarati sa Jagicom, ženom koja je služila u dvorcu, a živjela u Terihajima. Iako nisu bile istog staleža Jelenu to nije smetalo. Ti razgovori su je smirivali.
Nije ulazila u kmetovsku kućicu jer običaj to nije dopuštao, već su razgovarale van nje.
Sunce je bilo visoko na nebu kad se Jelena sa pratnjom uputila nazad prema dvorcu.
Ispod svojih nogu osjetila je lagano podrhtavanje.
~ Potres! ~ bilo je prvo što je pomislila.
~ Turci !! ~ vikao je netko iz sela.
Oko stotinu turskih konjanika jurilo je u brzom galopu prema selu. Sa bijelim turbanima , crvenim kapama i isukanim sabljama djelovali su zastrašujuće. Stvorili su se gotovo niotkuda. Uslijedila je vika i panika.
~ Gospo, u dvorac!! ~ vikao je desetnik.
Potrčala je prema dvorcu koliko je noge nose. Otprilike dvadesetak vojnika postavilo se između nje i turskih konjanika. Borba je bila neravnopravna. Iz utvrde prema selu spuštalo se dvadesetak konjanika i isto toliko pješaka. U brzom trku konji su projurili uz nju .
Seljani su bježali u obližnju šumu. Turci su nemilosrdno sjekli sve što bi im se našlo na putu. Gotovo bez daha, Jelena se uspinjala prema ulaznim vratima utvrde.

~ Spuštaj vrata ! Spuštaj odmah ! ~ derao se Filip Erdody.
~ Naši ljudi su vani, i Milostiva Jelena ! ~ odgovorio je stotnik.
~ Spuštaj vrata kad ti kažem! Ja zapovijedam! ~
Iako nevoljko, stotnik je ipak spustio vrata.
Jelena se našla pred zatvorenim vratima.
~ Otvorite , otvorite ! ~ dozivala je i udarala o tvrdo drvo.
Stotnik je bio neodlučan. Pogledao je prema Filipu.
~ Ja ovdje zapovijedam. ~ ustrajao je Filip ~ grad je važniji od jedne žene.
Nekoliko turskih konjanika uspinjalo se prema utvrdi . Dvojica od njih, u brzom trku , po jedan sa svake strane, dohvatili su Jelenu ispod ruku, i uz pokliče i vrištanje spustili se niz padinu.Filip se ustrčao zidinama.
~ Izvještavajte što se dole događa ! ~ vikao je u panici.
~ Gospodaru ! Oslabljeni smo za pedeset vojnika. Njih ima dvostruko više.~
Dolje u podnožju, vidjele su se pojedinačne manje grupe turskih vojnika . Nosili su baklje u rukama.
~ Pale šumu ! Žele nas ugušiti ili dimom istjerati.~ izvještavali su ga.
Na ovakvu situaciju nije bio spreman. On je samo upravitelj a ne vojskovođa.
Na prilazu donjem dijelu grada , prilazio je turski vojnik sa kopljem okrenutim prema zemlji.Udario je kopljem u zemlju.
To je bio znak za pregovore.
Glasnik na konju, koji je bio sav u pjeni, uletio je u Vukovinu.
~ Vodite me do bana! ~ vikao je.
Dvojica vojnika pomogla su mu sići sa konja. Toma Erdody izašao je iz vojničkog šatora.
~ Što se događa ? ~ upitao je potaknut vikom i gužvom ispred šatora.
~ Okić! Okić gori ! ~ prozborio je glasnik, gotovo bez daha.
Toma se sledio.
~ Pa kako?~
~ I Okić, Samobor i Lipovac ~ izvještavao je glasnik ~ Turci!
Tomi su ruke zadrhtale.
~ Jelena? ~ upitao je.
~ Ne znam. ~ odgovori mu glasnik ~ Ja dolazim iz Samobora. Napali su istodobno sve gradove.
Samo na trenutak Toma je bio neodlučan.
~ Blaž! ~ pozvao je kapetana Blaža Đureka.
~ Napadni sa svime čime raspolažemo. Napadni nemilosrdno. Ja sa četom idem na Okić. Možda još nije kasno. ~


Dim iz unutrašnjosti zidina grada Okića dizao se prema nebu. Toma je gledao sa nevjericom.
Oko njega skupilo se nekoliko preživjelih seljana koji su se uspjeli sakriti u šumi.
~ Turci su ušli bez borbe. ~ izvijestili su ga.~ Filip je otvorio vrata. Pobili su sve vojnike. Odveli žene i Milostivu Jelenu. Opljačkali sve što se dalo opljačkati. Namjesnika Filipa su pustili. Vidjeli smo ga kako bježi prema Lipovcu.~
~ Da pokušamo gasiti? ~
~ Ne! Proklet bio ! Neka gori! Neka ostane ruševina i pustoš za sva vremena.~


Hrvatska vojska pod zapovjedništvom Blaža Đureka potisnula je tursku vojsku iz Jeni Hisara. Turci su tražili spas prelaskom preko Kupe. U tom neuspjelom pokušaju utopio se i sam Hasan paša i nekoliko njegovih Sandžak begova, te većina turske vojske koja je opsjedala Sisak. Ta pobjeda bila je jedna od najvećih pobjeda nad Turcima tog vremena. Jeleni se gubi svaki trag, najvjerovatnije je kao i ostale žene završila u turskom roblju. Filip Erdody smaknut je zbog izdaje. Toma Erdody odstupio je od titule bana, povukao se u svoj dvorac Kerestinec i nikad se više nije ženio.
Okić je ostao ruševina do dana današnjeg.