Svi već znamo priču kako je kemija prirodna znanost koja u svim svojim dijelovima može i ne mora biti matematička. No ona je za mene nešto drugo. Postoji ladica pod imenom kemija u kojoj je skupljeno cijelo moje znanje dobiveno tijekom protekle godine. Otvarajući je, iz nje prije svega pršte boje, opojni mirisi, kiseli, slatki i slani okusi.

Nevjerojatno je to kako mislimo da se odvajanjem od škole odvajamo i od kemije. Primjerice, bila sam na selu kod bake. Kuća je vrlo stara i moj tata se zajedno s djedom odlučio na krečenje kuće. Zamolili su nas da se ne približavamo jer će biti jako toplo! U daljini sam čula zvuk miješalice. Bila sam mala i zantiželja me izjedala: „ Zašto ne smijemo tamo i hoće li im se što dogoditi?" Tek sad, nakon nekoliko godina, saznajem odgovor. Oni su određenim postupcima napravili reakciju koju danas ja, zajedno sa svojim razredom, promatram na satu kemije. Živo vapno je reagiralo s vodom i nastalo je gašeno vapno. Materijal potreban za građevinarstvo. Naravno, ne bih shvatila tu priču da mi je bila pričana u to vrijeme.

Najdraže od svega u pokusima su mi boje. Volim promatrati tvari kako gore nekom čudnovatom bojom plamena. Počevši od magnezija koji gori bijelim plamenom ili reakcija sumpora i cinka u kojoj je prisutan čudesan zeleni plamen pa sve do kalcija koji gori prekrasnom ciglastocrvenom bojom.

Boje su bitan faktor u tom svijetu. U kemiji bojama dokazujemo kiseline, lužine i soli. Metiloranž i plavi lakmus će u dodiru s kiselinom pocrveniti. Fenolftalein će u dodiru s lužinom postati ružičast, kao što će u istoj situaciji crveni lakmus postati plav. Zanimljivi su mi indikatori jer ih često uspoređujem sa sobom - ja sam također indikator u nekim situacijama. Ako sam ljuta, čelo će mi se naborati; ako sam tužna, oči će mi se skupiti; ako sam u slatkoj, pomalo neugodnoj situaciji, zacrvenjet ću se.

Otkriće kemije oživjelo je svijet. Sve te nastale boje... Obožavam gledati grad noću: ta silna gradska svjetla, zvuk tramvaja, sva tehnika u izlozima dućana kao i u našim domovima. Počnem razmišljati kako sve to navedeno potječe od struje. Ah, što je struja nego nevino sudaranje malih elektrona i njihovo titranje koje pokreće gotovo cijelu zemaljsku kuglu. Ponekad si postavim čudno pitanje: „Jesu li ti elektroni uopće svjesni što čine za nas?" Sjetila sam se rečenice koju ljudi, najčešće profesori, često kažu, a podsjeća me na spomenuto gibanje elektrona. Najprije brini za sebe, a tek onda o drugima!

U svijetu elektrona to izgleda ovako: svaki se zasebno bori za sebe i svoj položaj ne znajući da o posljedicama tog sudaranja danas ovisi svijet.

Tea Štrbac 8.a