Kada počnemo uzimati ili raditi nešto što uzrokuje ovisnost, više ne možemo prestati... Takvo stanje ima mnogo posljedica i simptoma, ovisno o tvarima koje uzimamo. Ovisnici svoju žudnju liječe tako da ponovno uzimaju tvar o kojoj su ovisni, i tako svaki put iz početka.

   Psihička ovisnost je bliska fizičkoj po manifestacijama (nešto čovjeku nedostaje), no uzrok nije tvarni, dakle ne mora se raditi o opojnim tvarima. Čovjek može biti ovisan o televiziji, Internetu, poslu, nekom drugom čovjeku, o bilo čemu. Uskraćivanje stimulansa dovodi do kriza sličnih kao i kod fizičke ovisnosti.

Liječenje je dugotrajan proces i nikada nema garancije za izlječenje. Liječenje se dijeli na ambulantno (ovisnik svakodnevno dobiva supstitut na ruke i pije ga pred liječnikom opće prakse) i u zajednici (komuna) zatvorenog tipa bez lijekova i uz rad. Tu ovisnik ostaje koliko god je potrebno da se stabilizira i da se oporavi. Jedan veliki problem vezan uz terapijske zajednice jest taj da je ovisnik ondje pod staklenim zvonom: nema doticaja s vanjskim svijetom, okolinom, drogom, a kada izađe, vraća se u svijet kakav je poznavao ranije i samo je pitanje dana kada će se vratiti starom načinu života jer to je jedino što poznaje.