Bog je preko Mojsija svom izabranom narodu dao propis da 41. dan po porodu svećenici u hramu moraju blagosloviti porodilju. A za uzvrat roditelji djeteta dužni su žrtvovati janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. Tome se propisu pokorila i Blažena Djevica Marija. Stoga je s djetetom pošla u jeruzalemski hram. Pratio ju je i njezin muž sveti Josip. Isus je bio Marijin prvorođenac pa ga je nakon obreda čišćenja morala prikazati Gospodinu u hramu, a tamo ga je starac Šimun pozdravio ga kao svjetlo naroda. Zato se na Svijećnicu u crkvu donose svijeće te se uz pjevanje zapale obično već kod ulaza u crkvu, jer tada i svećenik u svečanoj procesiji ulazi u crkvu. U obitelji se ta svijeća  pali na velike blagdane, nosi se na krštenje novorođenčeta i na prvu pričest kao spomen na krštenje ili se stavlja u ruku umirućem kao ohrabrenje i znak nade u vječni život.

Prikazanje djece u hramu bio je gotovo svakidašnji obred, no ovdje se radio o događaju koji je već u Starom zavjetu prorekao prorok Malahija:

"I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite" (Mal 3,1).

Nitko nije ni slutio da će to sjajno proročanstvo po vanjskom obliku biti tako skromno ispunjeno. Gospodina nisu dočekali nikakvi poklici. Sve je prošlo tiho i dostojanstveno. I to je stil Isusova skrovita života, stil poniznosti i skromnosti.