2009-10-02 00:00:00

Posjet Gordane Buljan -Flander

7. listopada 2009. održano je predavanje na temu „Zlostavljana djeca- što može učiniti učitelj“. Predavanje je održala dr.sc. Gordana Buljan Flander. Edukaciji su nazočili svi učitelji škole. Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, predsjednica Hrabrog telefona i suautorica knjige „ Zlostavljanje i zanemarivanje djece“ govorila je kako otkriti je li neko dijete žrtva  emocionalnog, seksualnog ili fizičkog zlostavljanja, o sprečavanju nasilja nad najmlađima te drastičnom padu društvene brige za djecu. Na  zanimljiva pitanja učitelja gđa. Buljan Flander spremno je odgovarala.

1.Kako reagirate kad primite poziv zlostavljanog djeteta? Svaki poziv zlostavljanog djeteta treba ozbiljno shvatiti, pokazati djetetu da smo tu za njega, da mu vjerujemo i da ćemo ga saslušati i pomoći mu koliko god možemo. Tako reagiram ja i svi stručnjaci u Poliklinici, kao i volonteri Hrabrog telefona.

2.Usporedite broj prijavljenih u Hrvatskoj u odnosu ns svijet? Moglo bi se još uvijek govoriti o tome da se kod nas manje prijavljuje nego u svijetu /ako pri tome mislimo na zemlje zapadne Europe i SAD/, pogotovo kada su u pitanju određeni oblici zlostavljanja kao npr. emocionalno zlostavljanje, no jako je važno napomenuti da se u našoj zemlji unatrag desetak godina dogodio jako veliki pomak te da je sve više slučajeva zlostavljanja djece prijavljivano.

3.Kome prijaviti zlostavljanje djece ili kakav je postupak prijave?Važno je znati da je svaka odrasla osoba, prema našim zakonima, dužna prijaviti ukoliko imasumnju da je neko dijete zlostavljano. Prijaviti se može Centru za socijalnu skrb ili policiji. Ukoliko djeca imaju informacije o tome da je neko dijete zlostavljano također je važno da to kažu. U takvom je slučaju najbolje da dijete razgovara sa odraslom osobom u koju ima povjerenja, bilo da je to roditelj, rođak, nastavnik ili školski psiholog.

4.Javljaju li Vam se i odrasli koji traže savjete u odgoju?

Često se javljaju odrasli, mame, tate, djedovi, bake…Sretni smo kada se odrasli jave i potraže savjet jer to znači da razmišljaju i brinu o tome kako da postupaju sa svojom djecom, a onda smo i mi u prilici spriječiti neke postupke koji bi mogli biti loši za dijete. Osim toga kada odrasli traže pomoć šalju djeci jako važnu poruku – nitko nije sveznajući i svakome nekada treba pomoć ili podrška, nije sramota nešto ne znati… 5.Kako bi reagiralo kad bi Vam netko blizak povjerio kako tuče svoje dijete, a pokajao se? Biste li ga prijavili? Nema jednoznačnog odgovora na to pitanje. Ako je nekad nekom roditelju "pobjegla ruka djetetu po guzi", a taj roditelj shvaća da to nije prihvatljiva metoda odgoja, naravno da ne mora zato biti prijavljen. U takvim slučajevima savjetovanje roditelja i upozorenje na posljedice takvog njegovog ponašanja daje bolje rezultate nego prijavljivanje raznim institucijama. No ukoliko je dijete sustavno izloženo fizičkom kažnjavanju, vrijeđanju, ponižavanju, potrebno je obavijestiti nadležni Centar za socijalnu skrb, a u nekim slučajevima i policiju. 6.Je li svaki udarac fizičko zlostavljanje? Nije svaki udarac fizičko zlostavljanje, međutim niti jedan udarac nije dobar za dijete. Udarce koji nisu fizičko zlostavljanje nazivamo fizičkim kažnjavanjem. Međutim, svaki udarac predstavlja nasilje. Potrebno je da odrasli nauče različite načine na koje mogu odgajati svoju djecu, a da to ne čine udarcima. Važno je još znati za udarce nikada nisu kriva niti odgovorna djeca već odrasli koji ih udare, možemo biti odgovorni samo za svoje postupke. 7.Ako nije tajna, kakva je situacija zanemarivanja i zlostavljanja u Konavlima? Konavle su još područje posebne državne skrbi. Nije mi poznata situacija u Konavlima, pa na to pitanje ne mogu odgovoriti, ali imamo dosta djece koja dolaze u Polikliniku iz Dubrovnika i Konavala. 8.Hoće te li otvoriti Centar za psihoterapiju u Dubrovniku jer smatramo da je potreban? Bilo bi mi jako drago da se ovakva Poliklinika otvori i u Dubrovniku, međutim to ovisi o Gradu i Županiji. Ukoliko se Poliklinika i otvori, vrlo rado ću surađivati i podijeliti sa stručnjacima svoja znanja i iskustva. 9.Kakav je osjećaj znati da svakodnevno spašavate djecu od doživotnih trauma? Ovaj posao je težak, ali svima nama pruža i veliko zadovoljstvo kad vidimo da nam djeca vjeruju, da znaju da su nam važna i dragocjena. A najljepše je kad vidimo da djeca nakon našeg tretmana opet postanu bezbrižna, kao i druga djeca i znaju da nisu oni krivi i odgovorni za ono što im se događalo. 10.Je li Vam priznanje koje je poliklinici dodijelilo Međunarodno udruženje za prevenciju zlostavljanja i zanemarivanja djece ISPCAN pružilo zadovoljstvo? Objasnite nam značenje priznanja i ujedno Vam čestitamo! Hvala vam na čestitkama, to priznanje nam je jako puno značilo jer smo ga dobili od značajnih i istaknutih međunarodnih stručnjaka koji su prepoznali naš rad i u priznanju naglasili pomake koje je naša Poliklinika učinila u zaštiti djece u Hrvatskoj. Također su naglasili kako će se rad i vizija Poliklinike odraziti i na daljnji rad Međunarodnog udruženja za prevenciju zanemarivanja i zlostavljanja djece. Smatram to značajnim priznanjem, ne samo Poliklinici, nego i Hrvatskoj.
Osnovna škola Gruda