Ne zaostajem ni ja. Kad svi nestanu, slavodobitno zauzmem naslonjač i računalo je moje. Surfam omiljenim stranicama, fejs i prijatelji, provjeravam e-mail sandučić (jer nema više pisama i kartolina), sve je virtualno i elektronsko, čak i smjesak  i tuga  !

Družimo se virtualno, smijemo se sami – kao da smo „ludi“ mi i zaslon računala. Kad čitamo blogove naiđemo na zanimljive rasprave, a i na takve gadosti da bih prostacima najradije zabranio pristup računalu i internetu.

Računala su ogromna su ogromna pomoć ljudima i bez njih ne možemo zamisliti niti jedan dan. Ona su naša potreba i velika ovisnost. Sve je manje stvarnog druženja, a sve više umjetnog, virtualnog. Na žalost puno toga se zloupotrebljava i okrene se protiv čovjeka. S jedne strane doživjeli smo velik napredak tehnike i znanosti, a s druge strane izgubili druženje uz sok ili samo razgovor i posebno igru kao što je igra skrivača, dvije vatre, nogomet i sl.

Lijepo je imati virtualnog prijatelja, ali još je lijepše uz sebe imati čovjeka kojeg ćemo stisnuti za ruku i osjetiti sreću. Tada i smijeh i tuga drugačije sjaje!