Zajednica Cenacolo osnovana je 1983. godine od strane časne sestre - majke Elvire. Osnovana je da bi pomogla ljudima koji su zaglavili u životu te se više ne osjećaju vrijednima, ljudi poput ovisnika koji traže značenje života. Tako je naša škola imala priliku posjetiti zajednicu i poslušati predavanje njihovih članova.

Krenuli smo u deset sati ujutro, nakon prva dva sata nastave. Do zajednice koja se nalazi u Vrbovcu trebalo nam je manje od sat vremena. Kada smo stigli našli smo se pred građevinom nalik na dvorac u kojoj žive članovi zajednice. Ušavši, članovi su nam poželjeli dobrodošlicu i pustili filmić o samom nastanku zajednice i njezinom napredovanju. Od nekoliko kućica po Italiji do kuća po većini kontinenata....

Majka Elvira je uz pomoć sestara iz svoga samostana spasila mnoge živote i izgradila mnoge kuće. Unutar zajednica glavna stvar koju ćete naučiti jest vjera. Nikada nije kasno za promjenu u vašemu životu. Nada je ta koja umire zadnja. Poslije te kratke prezentacije bilo je vrijeme za članove da otkriju svoju stranu priče. Oko naših godina upoznali su se sa starijim društvom u koje su se nastojali uklopiti radeći ono što i ostali. Najedanput došli su do droga i cigareta koje su ostavili najveći trag u njihovim životima. Uništili njihove obitelji, odnose s drugima. Vjeru i bilo kakvu uspješnu budućnost. U njihovim dvadesetim godina odlučili su da moraju nešto promijeniti. Imali li su nekoliko opcija: rehabilitacijska bolnica, zatvor, dugovi ili zajednica i traženje pomoći od Boga. Srećom, prepoznali su svoj problem i nastojali riješiti ga. Tako su došli u zajednicu gdje su bili odlično primljeni. Prvih mjesec dana, novi član dobije svog “anđela čuvara” koji ide s njime svugdje i pomaže da se prilagodite na život unutar zajednice. Prilagoditi se nije lako jer su uvjeti malo ekstremniji nego u drugim ustanovama. Ustajanje je oko šest ujutro, rad na polju. Hrana koju jedu je zdravija te je sami uzgajaju iza svoga dvorca. Imaju stoku za koju se brinu te izrađuju rukotvorine od glinamola koje prodaju na sajmovima. Unutar ustanove nemaju mobitele niti druge načine komunikacije s vanjskim svijetom. To ne znači da su oni zatvoreni i da ne mogu izaći. Njima su vrata otvorena kada god će osjećati potrebu otići, no zajednica i njezini osnivači smatraju da je bolje riješiti se distrakcija koje bi ih navele na povratak ka lošijemu životu. Zato su sve vrjednije stvari ili ostavljene unutar njihove obitelji ili ostavljene u uredu. Žive staromodno, ali ipak imaju sve što im treba. Ono što je najbitnije imaju jedni druge. Uvijek mogu računati na pomoć. Imali smo priliku pitati više pitanja o tome kako je to živjeti u zajednici i slično. Poslije toga razgledali smo cijeli posjed: voće i povrće koje uzgajaju, njihovu stoku i radionicu keramičnih proizvoda.

Vidjevši što sve možemo izgubiti zbog ovisnosti te koliko snage i volje moramo utrošiti za naš oporavak, shvatila sam koliko imam sreće što imam dobru obitelj koja će uvijek biti tu uz mene i minimalan broj životnih problema s obzirom na te ljude, one koji su izgubili čitav smisao života te su ga morali iznova tražiti. Taj pronalazak omogućila im je zajednica. Poslije pauze za jelo vratili smo se u autobus i krenuli nazad kući. Vjerujem da smo svi naučili koliko su ovisnosti opasne. Mogu nam uništiti život u tren oka. Zato, ako znate nekoga tko ima problema i okreće se drogi i sličnome, upozorite ga i pomozite mu. Zajedno možemo pomoći jedni drugima, slijedeći korake ljudi koji su svoj život uložili da učine upravo to.

Lucija Graovac, 7.b