Roman Simić pisanjem se bavi već duži period vremena, još otkada je bio naših godina, a njegova karijera započela je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je završio studij komparativne književnosti i španjolskog jezika. Nakon upoznavanja s osobom pred nama čuli smo nešto i o knjizi koju je napisao. Roman je prvenstveno napisao ovu knjigu za sebe i dijete koje će uvijek živjeti u njemu kao i u drugima te za svoju vlastitu djecu. Sam je autor više puta izjavio: „Ivu sam možda ponajprije pisao za svoje klince i sebe, nastala je iz glasa moje kćeri.” Roman navodi kako je današnja generacija puno drugačija u najboljem mogućem smislu posebice što se tiče međusobnog prihvaćanja što je htio uključiti u knjigu, ali nije htio izostaviti dio sebe kao primjerice njegovu ljubav za poviješću i probleme s kojima se suočavaju razvedene obitelji.

Otkrili smo da se pisanjem bavio još od rane mladosti iz potrebe za izražavanjem mišljenja koja nije mogao izustiti. Pisao je pjesmice, pričice i slično. Sve ono što je pisao učinilo ga je uspješnim autorom i organizatorom različitih događanja vezanih uz književnost koji je danas. Moje iduće pitanje više je bilo usmjereno na čitanje- zašto voli čitati? Ono što me iznenadilo jest da je on mene pitao istu stvar. Odgovorio je na pitanje, s pitanjem. Bilo mi je drago što sam mu imala priliku opisati osjećaje i emocije koje su prisutne u meni tijekom čitanja i pisanja. Izgovorivši to naglas i podijelivši svoje nedavno iskustvo u svijetu knjiga spoznala sam kako smo slični po tome pitanju. 

Na kraju same promocije i događaja fotografirali smo se s njime i dobili njegove autograme. Nisam ni mogla očekivati da će zapamtiti moje ime i napisati tako lijepu posvetu. Ne mogu ni opisati koliko mi je drago što sam upoznala ovog fantastičnog pisca i dobroćudnu osobu, za čiju knjigu sigurno mogu reći isto. Nadam se da ćemo imati još sličnih prilika i promocija knjiga, no znam da mi je ova za sada definitivno omiljena.

Lucija Graovac, 7.b