Međuljudski su odnosi jedna od važnijih komponenti u našem životu. Ljudi imaju i dobrih i loših iskustava u komunikaciji. Dobra su iskustva bila prožeta iskrenošću, poštovanjem, uvažavanjem, vremenom za sugovornika te razumijevanjem. Ona loša na nas ostavljaju jači dojam i duže ih pamtimo čak ako i nismo u njima izravno sudjelovali. Tako se, primjerice, djeca osjećaju loše, krivo i iskorišteno zbog svađe odraslih, najčešće roditelja. Takvi osjećaji mogu utjecati na lošiju komunikaciju između djece i odraslih. Imajući na umu da djeca ne moraju ulaziti u sukobe zbog stvari koje odrasli smatraju povodom sukoba (svađe zbog nasljedstva, rastave, krađa zbog neimaštine, prisile i slično), mogli bismo reći da djeca imaju bolje međuljudske odnose. Ipak, nisu ni ona lišena međusobnih nesporazuma u komunikaciji. Puno se djece danas svađa zbog raznih sitnica. I u našoj se školi događaju različite rasprave među učenicima pa smo odlučili saznati o kakvim je najčešće raspravama riječ, koliko često do njih dolazi i kakvi su uopće međuljudski odnosi među učenicima naše škole. Odgovore na pitanja koja nas muče odlučili smo potražiti kod naše pedagoginje Višnje Cuculić. Evo što smo doznali.

Kako biste definirali međuljudske odnose?

Od međuljudskih odnosa i međuljudske komunikacije ne možemo pobjeći. Društvena smo, socijalna bića i imamo svakodnevnu potrebu komunicirati s drugima. Svaka je interakcija s nekim drugim međuljudski odnos, neka vrsta komunikacije.

Slažu li se bolje djeca ili odrasli? Zašto?

Riječ je o različitim odnosima i različitim ulogama u tim odnosima. U svakoj interakciji, bilo da je riječ o odraslima, djeci ili djeci i odraslima, odnosi će biti dobri i ugodni ako se u komunikaciji međusobno uvažavaju. Ako ne čujemo drugu stranu u međuljudskom odnosu, odnos neće biti dobar jer neće doći do kvalitetne komunikacije.

Možete li se prisjetiti nekih najtežih sukoba kojima ste svjedočili?

U prijašnjim je generacijama bilo nekih složenih situacija. Iako i danas postoji, fizičko je nasilje danas rjeđe nego ranije. Naglasak je više na virtualnom nasilju – nasilju putem društvenih mreža i virtualnih medija pa ono nije tako momentalno vidljivo kao raniji složeni fizički sukobi učenika. Ipak, važno je reći da u svakoj generaciji ima nesporazuma i problema koje treba rješavati.

Je li teško rješavati tuđe probleme?

Kod nas se problemi rješavaju timski. Obično se njima bavimo ja i školska psihologinja.  Zna biti teško i neugodno, ali uvijek se nađe način da takve narušene odnose dovedemo u prihvatljivo stanje.

Možete li nam savjetovati kako poboljšati međuljudske odnose? Na čemu bismo trebali raditi?

Trebali bismo osvijestiti veliku važnost međusobnog uvažavanja, empatije (suosjećanja), suradnje i poštivanja drugog (i različitog) mišljenja. Ako pripazimo na sve navedeno te se potrudimo zaista tako i komunicirati s drugima, odnosi će biti dobri i kvalitetni. Nepovjerenje, neiskrenost, skrivene loše namjere i agresivne ispade trebali bismo svesti na minimum. Potrebno je raditi na sebi. Odnosi i komunikacija podrazumijevaju određene vještine koje trebamo učiti i poboljšavati.

Mislite li da su odnosi među našim učenicima u školi generalno gledajući dobri?

Mislim da jesu. Usuđujem se reći da je iz godine u godinu manje incidentnih ponašanja. Svakako dolazi do nesuglasica zbog neprimjerene komunikacije na društvenim mrežama i u virtualnom svijetu (etiketiranje, lažne optužbe, iznošenje neistinitih podataka i uvreda), no nije riječ o nekim velikim sukobima koji bi trajno narušili odnos među učenicima. Rekla bih, kada se sve zborji i oduzme, da su odnosi solidni.

U kojoj dobi najčešće dolazi do sukoba?

Sukobi su najčešći među učenicima predmetne nastave - u petom i šestom razredu.

Imajući na umu posljednju informaciju, pred nama je pravi izazov da međusobne sukobe svedemo na minimum i statistiku okrenemo u svoju korist.

Marta Ćavar, 5. b