Naša škola poznata je po različitostima. One nas obogaćuju, upotpunjuju, čine boljima. Jedna  takva različitost u 7.a razredu bila je djevojčica po imenu Young Eun. Došla je prošle godine iz Koreje i nastanila se u Hrvatskoj sa željom i voljom da joj ona postane novi dom. Nije tada znala niti riječi hrvatskog jezika, pa niti engleskog kojeg smo očekivali da svi u svijetu barem malo znaju, pa smo se sporazumijevali rukama i nogama. Prvih nekoliko mjeseci pošteno smo se svi namahali želeći uspostaviti komunikaciju s Young Eun. Ona je uvijek odgovarala širokim osmijehom, pa nismo baš bili sigurni je li nas ili nije razumjela. U nepunih godinu dana, uz intenzivnu pomoć za učenje hrvatskog jezika koje joj je organizirala naša škola, naučila je solidno hrvatski tako da smo već pri kraju godine mogli prestati mahati. Ono s čime nas je osvojila u prvih nekoliko mjeseci je dobrota, mirnoća, ustrajnost i osmijeh koji joj je uvijek bio na licu bez obzira na to koliko joj je bilo teško, a bilo je... i da osvojila nas je i čokoladicama koje je svakome od nas nosila prvih mjeseci želeći se vjerojatno zahvaliti što smo je tako lijepo primili. Uz sve to još je i odlična učenica. Ukratko rečeno: uvukla nam se pod kožu i postala naša. A onda prije nekoliko tjedana obrat. Mora natrag u Koreju. Ne može ići niti s nama na ekskurziju... obitelj nije dobila dozvolu za ostanak... moramo se pozdraviti, a tek smo se počeli upoznavati kako treba... Ne želimo joj to pokazati, ali tužni smo. Iako smo se oprostili i pozdravili želimo reći do viđenja, draga Young Eun, jer se nadamo da ćemo je još pokoji puta vidjeti u Hrvatskoj barem kao dragog gosta.

7.a