eleći pomirbu s hrvatskim velikašima, Žigmund saziva sabor u Križevcima i svima nazočnima jamči slobodan pristup.

Pozvan je i ban Stjepan II. Lacković. Sabor se, po svemu sudeći, održao u Crkvi svetoga križa. Hrvatska je vojska ostala izvan grada, a ban Lacković, njegov sinovac Andrija i hrvatski plemići ostavili su oružje ispred mjesta održavanja skupa na kojemu uživaju kraljevu zaštitu. U burnoj raspravi koja je uslijedila, Mađari su optužili Lackovića poradi izdaje u bitci kod Nikopolja. Padaju teške riječi, počinje tučnjava, i kraljevi vazali potežu mačeve kojima su na očigled kralja, sasjekli bana Lackovića i sinovca Andriju te hrvatsko plemstvo.

Dogodilo se to 27. veljače 1397. Na vijest o pogibiji bana i plemića, hrvatska je vojska pohitala u Križevce i započela je bitka sa Žigmundovim pristašama. U neravnopravnoj borbi palo je tridesetak Hrvata, prije no što su se povukli Lackovićevi pristaše.

Gnjevan hrvatski puk, pod vodstvom Stjepana Prodavića, još se jednom u Podravini pokušao osvetiti kralju, no Hrvati su potisnuti, a Žigmund koristi priliku i sa svojim podanicima 2. ožujka prelazi Dravu i povlači se u Ugarsku. Dva dana kasnije izdao je u Žaknju glasovitu povelju kojom grad Čakovec, Međimurje i druge posjede Stjepana Lackovića daruje svojim vjernim podanicima, među prvima Hermanu Celjskom.

Vijest o zbivanjima na saboru u Križevcima odjeknula je hrvatskim zemljama. Nečistu savjest pokušao je Žigmund oprati dajući nove kraljevske povlastice Križevcima i nekim drugim hrvatskim gradovima. No, Krvavi sabor križevački ostao je zabilježen u sjećanjima, pričama i umjetničkim djelima, a i danas se taj događaj naziva krvavi križevački sabor koji je ovjekovječio i Oton Iveković slikom u križevačkoj crkvi Svetog križa

Jedna zanimljivost iz Žigmundova života je kada je na saboru u Konstanzu  kardinal odvažio ispraviti Žigmundom latinski (on je tumačio riječ schisma (raskol) kao ženski rod umjesto srednji). Pritom je Žigmund je odgovorio:

*izvor: Wikipedija