Bila mi je danas velika čast i privilegija na poziv najboljeg profesora geografije na svijetu Dejana Nemčića, kako su ga međunarodni suci proglasili, i ljubazne ravnateljice iz Sopota, a koju, evo, ja proglašavam najboljom ravnateljicom, ako joj to što znači, održati predavanje u osnovnoj školi nazvanoj upravo po mome sugrađaninu Ivi Andriću.

Tema predavanja bila je ‘put do uspjeha’, ali s posebnim naglaskom na činjenicu da taj put nije ni malo lak. Neka si to ova krasna djeca nipošto ne utvaraju! Ja sam u životu uspio, zato su me i pozvali, ali taj moj put koji sam prošao - bio je trnovit. Mladi ljudi to moraju znati! Otišao sam u Švicarsku kao ekonomski emigrant i tamo sam radio najteže poslove da bi opstao. Imao sam diplomu profesora tjelesnog i tražio posao kod jednog Švicarca da djecu treniram u nekoj školi. Nikad ga neću zaboraviti. Korpulentan čovjek je bio, veliki gazda. Pita on mene: koji jezik govorite - engleski? Ja kažem ne. Francuski? Ne. Talijanski, njemački? Ništa, brate, ne govorim! I dok ja čekam da mi on da neku djecu kojoj ću predavati tjelesni odgoj, on ode u ćošak i donese mi metlu. “Evo, profesore…”, kaže,”pa čistite!” Počeo sam dakle, kao metlar, i to sam radio prvih šest mjeseci, a kasnije sam se zaposlio na pokretnoj traci u tvornici satova. Kako nisam mogao pratiti tempo rada, ta traka je šibala ko luda, nosio sam na biciklu hrpu satova da kući zašarafim svoj šaraf za koji sam zadužen, pa da sutra ona stara žena iza mene u redu ne bi morala čekati... Tako se u Švicarskoj radi. Jedanput tijekom radnog vremena se dignem pa odem u toalet. Ako se dignem dva puta - svi me gledaju i kažu da sam neradnik… Nije mi bilo lako, a imao sam već i obitelj.

Bilo mi je važno prenijeti to danas na ovu djecu kako ne bi pomislili da uspjeh dolazi bez muke i preko noći. Uz sve svoje prednosti, a koje su goleme, ovaj Internet može stvoriti i neku iskrivljenu sliku svijeta koji ih čeka. Iza svakog uspjeha stoji mukotrpan rad, odricanje i, ono što je za njih sada možda najvažnije, permanentno učenje.

To sam im danas napomenuo i više od nekoliko puta!

Kako ih ipak ne bi bacio u depresiju, a po izrazima na njihovom licu vidio sam da nisu daleko od tog stanja, na kraju predavanja sam ih i malo utješio: “Samo osam godina nakon što su mi gurnuli metlu u ruke”, rekao sam im, “postao sam izbornik Švicarske reprezentacije!”

Uspjeti se dakle može, pa i kada se kreće od nule, ali čovjek mora znati što želi i sve podrediti tome da to postigne. Život je, govorim to često, jedna akrobacija, da bude uspješan potrebna je i - legitimacija!

Dopuštam si pravo na to da mislim da sam iskusan čovjek, a podsjetit ću sve one koji su imali tu ljubaznost da pročitaju ovo štivo, kako sam tijekom karijere ispred sebe imao na tisuće mladih ljudi i da sam za svakog od njih morao odlučiti je li taj onaj pravi ili nije, to mi je bio posao, pa sada odgovorno mogu tvrditi da su ovi mladi ljudi koje vidite na fotografiji kraj mene - pravi da pravlji ne mogu biti! Sve su shvatili što sam im imao za reći, čini mi se da su poruku i prihvatili, a pitanja koja su mi nakon toga postavili bila su najbolji pokazatelj da su me pozorno slušali. Jedan mangup je, istini za volju, malo skrenuo s teme i napravio štos, valjda da zadivi neku djevojku, pa me pitao, onako kako me neki novinari inače vole podjebati, zašto Prosinečkog nisam ranije stavio u igru protiv Francuza, ali to je ovaj put bilo tako simpatično da me samo dobro nasmijalo… Siguran sam da će mu ovaj naš najbolji profesor geografije na svijetu uspjeti objasniti kolika je Hrvatska u tom geografskom smislu, a koliki smo, evo, to u sportskom.
Hrvatska može biti ponosna s ovakvom mladosti, ja znam da jesam!