Hana nam je priznala da je to iskustvo koje neće nikada zaboraviti, a mi joj možemo samo čestitati i poželjeti još puno uspjeha u literarnom radu.
Kako smo se proveli na dodjeli, možete vidjeti na fotografijama, a u prilogu svakako pročitajte i Haninu fantastično dobru priču:

NAPITAK ZA SREĆU

Stojim ispred ogledala. Duga, plava kosa prekriva moj veseli, dječji osmijeh. Svuda oko sebe čujem nervozne povike moje majke. Znam da bih trebala krenuti u školu, ali meni je baš lijepo ispred ovog beživotnog ogledala. Samo ja i moj odraz. On je moj najbolji prijatelj. Jedino taj odraz razumije moju želju za srećom, sve moje maštarije o zemlji punoj nasmiješenih lica. Ponekad imam osjećaj da je jedino moje lice takvo, na njemu uvijek sjaji veliki osmijeh. Ovaj trenutak razmišljanja prekinuo je naš mali kućni robot ROM. Pripremio je svu moju zadaću i sporim je pokretima pohranio u moj mozak. Zahvalno sam kimnula i potapšala ga po anteni. Odlučila sam se napokon pomaknuti i krenuti u školu. Izašla sam kroz velika vrata naše kuće, koja su lagano kliznula i zatvorila se za mnom. Isti tren našla sam se na raskrižju dviju velikih prometnica. Oko mene su letjeli automobili-letjelice raznih boja, a njihovi su vozači negodovali zbog velike gužve u prometu. Iako je vani sve vrvjelo od ljudi, nigdje niste mogli ugledati veselo lice, osmijeh, zadovoljstvo. Moju pažnju privukao je visoki čelični toranj u centru grada na kojemu se jasno mogao vidjeti natpis „Sretna nova 2095. godina“.  Kao i svake godine u ovo vrijeme, sunce je sjalo visoko na nebu, bilo je toplo. Negdje sam pročitala da je u povijesti Nova Godina bila zimi. Pomislila sam: „ Tko zna jesu li se oni veselili ovom danu, usprkos tome što su sigurno morali nositi super grijače koje mi koristimo zimi“. Ispred mene,  na visokim zgradama pojavljivale su se razne virtualne reklame i slike. Roboti su pomagali ljudima u njihovim svakodnevnim dužnostima. Svaki put kad izađem na ulicu, ponovo se očaram ovim mjestom.  Ne razumijem kako netko može ostati ravnodušan prema ovom gradu.....
Približila sam se školi. Ogromna građevina obojena u stotine nijansi crne boje zauzimala je više od pola grada. Barem se tako meni činilo. Okruživala su je dva ogromna ekrana na kojima su se svakoga dana prije početka nastave pojavljivale slike rada i programa za taj dan. Taj sam trenutak saznala da je hologram profesora iz matematike na popravku, tako da ćemo danas cijeli dan imati povijest.  Nezadovoljno sam uzdahnula, no nisam htjela da mi satovi povijesti upropaste moj najdraži dan. Naime, osim Nove Godine, bio je ponedjeljak. Najveseliji dan u tjednu. Prije nekoliko godina odlučila sam ponedjeljkom biti najveselija osoba na svijetu. To je dan kada prestaje odmor, te počinje novi, naporni radni tjedan. Dan kada tužni postaju najtužniji, a ljuti najljući. No, ja sam htjela biti posebna, te u inat ponedjeljku biti sretna, najsretnija.......
U gomili djece pronašla sam svog prijatelja Lima s kojim sam se teleportirala na najviši kat škole. Imali smo običaj prije nastave gledati kroz veliki prozor 1100-tog kata ove divovske građevine. Prizor je bio veličanstven, ali pomalo tužan. Cijeli je grad bio okupan golemim oblacima tamnog smoga. Sve je bilo užurbano, ali s ove visine nismo mogli razaznati lica ljudi pa se činilo da su i njihova lica siva. Mračno, pomalo zastrašujuće. Nisam  mogla suspregnuti suze, jedna po jedna kapale su u ritmu po hladnom podu školskog hodnika. Lim me zagrlio i pokušao razvedriti svojim maštovitim idejama, no odbijala sam slušati. Znala sam kako ću i ja jednog dana postati jedno od onih sivih lica vani. Smrknuta i tužna. Lim je govorio kako mi možemo promijeniti svijet, ali ja nisam bila sigurna u to. Kako bi mi,  dvoje male dječice, mogli imati utjecaja na toliki broj ljudi? Nikako! Obrisala sam suze i sitnim koracima krenula dalje ... dan je prošao sporije nego inače. Cijelo vrijeme u glavi mi se pojavljivala jedna te ista slika. U svim srcima neka tama. Kada bi se barem u toj tami pojavila jedna iskra. Mala, sitna iskrica koja bi napravila veliku pomutnju. Tama bi oslabila, lica bi se promijenila, ne bi više bila siva, već bi mogli razaznati obrise sretnijih lica.  U tom trenutku nešto mi je palo na pamet. Možda Lim i ja ipak možemo pokušati promijeniti stvari! Znam da moja zamisao nema baš previše šanse, ali u ovom trenutku to je sve što imam! Nadati se uspjehu. Brzo sam se okrenula i potrčala natrag prema školi.  Srce mi je lupalo kao nikada do sada. Kao da je pjevušilo melodiju neke vesele pjesmice. Uhvatila sam Lima za ruku i bez i jedne riječi potrčali smo prema mojoj kući. On kao da je znao da imam neki plan, nije se usudio izustiti niti riječi, no najednom je stao. Stajali smo tako licem okrenuti jedno prema drugom. Prekinula sam tišinu, vičući na sav glas:“Napitak za sreću!!!!"
„Moramo pronaći sastojke za takav napitak?“, rekla sam. Lim me bez razmišljanja poveo do neke stare zgrade. Bila je to „Dunortablet“ tvornica koja je proizvodila prehrambene tablete na bazi ugljikohidrata. Krenuli smo prema stražnjem ulazu u tvornicu. Vrata su bila toliko stara da smo ih čak morali sami otvarati i zatvarati. Oprezno smo se ušuljali prema velikim strojevima koji su proizvodili tablete raznih boja i oblika. Lim je potrčao i gotovo neprimjetno prošao pored jednog od rijetkih zaposlenika tvornice. Uzeo je kutiju punu šarenih otpadaka te šuljajući se izašao van. Pokušala sam napraviti isto što i on, ali nije mi uspjelo. Jedan od robota nadzornika snimio je moj čip i podigao uzbunu. Uspaničarila sam se i najbrže što sam mogla izletjela van. Tamo me čekao Lim punih ruku, i čim me opazio, prasnuo je u smijeh. Nisam se ni ja mogla suzdržati. I sama sam se počela smijati.  „Uspjeli smo!“ - viknuo je Lim. Potvrdno sam kimnula glavom, malo posramljena jer nisam uspjela uzeti kutiju prehrambenih otpadaka. Bili su to otpadci raznih kemijskih elemenata koji su služili za proizvodnju tableta. To će biti naši sastojci za napitak koji će promijeniti svijet! Bili smo umorni od napornog dana pa smo se dogovorili da sutra ne idemo u školu, već ćemo ostati kod kuće u našem „laboratoriju“. Uzela sam kutiju sa sastojcima i umorno, ali zadovoljno  krenula prema kući...
Sunce je bljesnulo kroz staklene zidove moje sobe. Brzo sam ustala i zamolila ROM-a da mi donese doručak. Za to sam vrijeme počešljala svoju dugu, plavu kosu i naglim pokretima navukla na sebe prvu odjevnu kombinaciju koju mi je ponudio moj virtualni ormar. ROM mi je na pladnju donio tri tablete. Po jednu crvenu, zelenu i plavu. Strpala sam ih u usta i brzo istrčala na ulicu. Veselo sam čekala Lima pored dućana za školski pribor. Stigao je za nekoliko minuta, jednako veseo kao i ja. Nakon što smo nabavili nekoliko potrebnih stvari, bila sam sigurna da je majka već otišla na posao pa smo krenuli prema mojoj kući. Zavukli smo se u radnu sobu mojeg oca te počeli miješati razne sastojke. Dodali smo malo od svakog kemijskog elementa koji smo imali, a za koji smo mislili da bi mogao proizvesti sreću, upotrijebili smo čak i malo vulkanskog praha koji smo donijeli sa zadnjeg ljetovanja na Veneri. Bilo je potrebno da napitak odstoji preko noći kako bi vulkanski prah počeo proizvoditi mjehuriće, stoga smo se dogovorili da ćemo ga isprobati sutra poslije škole.
Došao je taj trenutak! Svijet oko nas činio se barem malo sretniji nego inače. Lim je pristao na to da on bude pokusni kunić i prvi isproba naš napitak. Zelena tekućina puna mjehurića zasjala je u Limovim rukama. Nesigurno je primaknuo čašu ustima i popio gutljaj. Zatim se ohrabrio i u jednom gutljaju popio sve što je držao u ruci. Ali, joj! Počeo se tresti, a s glave mu je u pramenovima otpadala kosa. Obuzeo me strah. Nisam znala što učiniti. Kada se Lim sabrao, opipao je glavu rukama i uplašeno kriknuo. Uputio mi je mrk pogled i počeo se derati. Rekao je da nikada nećemo uspjeti i da je glupo  što uopće pokušavamo. Nakon toga je bez pozdrava izletio van i nestao u velikoj gužvi gradskih ulica.
Opet sam bila sama. Znam da ovaj pokus nije dobro završio, ali neću odustati, ne i ovaj put! Još dugo u noć miješala sam razne sastojke. Novi napitak bio je uskoro gotov, ali niti ovaj nije imao nikakav učinak. Jako sam se rastužila, nisam mogla učiniti ništa za sreću ljudi na ovom planetu.  
Tako sa uzela svoj MODUS4 i počela čitati. Bila je to knjiga o prošlosti. Sa svakim pročitanim retkom, postajala mi je sve zanimljivija. Saznala sam sve o načinu života ljudi iz prošlosti i mogla sam osjetiti koliko je tim ljudima bilo lijepo.  Djeca su išla na izlete u prirodu gdje su uživala u igri među cvijećem i drvećem. Sada na Zemlji uopće nema biljaka. One se proizvode u laboratorijima. Zemljom su tekle prekrasne bistre rijeke slatke vode. Danas su vode podzemne. Nisam nikada vidjela kako teče voda u slapovima. Nebo je bilo plavo i na njemu su plovili oblaci raznih oblika kao male pamučne krpice.  Nisam nikada vidjela nebo, jer je danas prekriveno debelim slojem smoga i prašine, uvijek je sivo i bezbojno. Čudno da kroz njega još uvijek dopire sunce? Ljudi su bili sretni kada su jeli hranu koja je imala razne, čarobne okuse. Najviše spominju čokoladu. Kada bih samo mogla osjetiti kakav okus ima ta čokolada...? Sigurno je neka čarobna hrana, kada su je toliko voljeli.
Da smo barem slušali naše pretke! Da smo barem nastavili živjeti kao oni! Svijetom bi vladali sretni ljudi. Ali sada je sve drugačije. Možemo samo pokušati ispraviti naše greške, da ovaj svijet opet postane ono savršeno mjesto puno nasmijanih lica jer nas inače nikakav napitak za sreću neće spasiti.