Najbolja strategija za poticanje pozitivnog ponašanja je upravo fokusiranje na djetetovo pozitivno ponašanje što navodi na zaključak kako usmjeravanje na negativno ponašanje ima učinak kao ubacivanje cjepanice u peć usmjerenu teškoćama. Kažnjavanje djeteta (uskraćivanje vožnje biciklom, oduzimanje mobitela i slično) sa sobom neizbježno donosi tri posljedice:

     1. Dijete na taj način uči kako je kazna prihvatljiv oblik odnosa; moguće je kako će dijete stvoriti predodžbu kako čovjek koji se osjeća frustrirano može nasrnuti na druge te je dio štete ispravljen kada se i taj drugi osjeća loše.

    2. Primjena kazne olakšava nastanak osjećaja krivnje; s obzirom na to da se izvršenje kazne događa kada dijete zaplače ili kad je prošlo dovoljno vremena pa se osjeća loše, u trenutku kad traži ispriku kazna najčešće bude ukinuta. Ovim načinom dijete brzo uči kako će ga roditelji ponovno voljeti nakon što se ono rastuži zbog nečega što nije trebalo napraviti. 

Primjer: Dijete može razviti sljedeći obrazac razmišljanja: Kada udarim, osjećam se loše. Kad zatim postignem što želim, osjetim krivnju. Na kraju, kad osjetim krivnju roditelji mi oproste i osjećam se bolje.

     3. Kaznu dijete poistovjećuje sa samopoimanjem; negativne poruke o sebi djetetu ostaju u pamćenju te se ono i dalje nastavlja ponašati u skladu s njima.

Katkad dijete traži sukob ili kaznu jer želi roditeljsku pozornost. Prijekorima se tada kažnjavaju dječje potrebe i potkrepljuje loše ponašanje. Umjesto toga trebalo bi potražiti alternative kao što su:

     - određivanje jasnih posljedica (dijete se lakše prilagođava posljedicama kojih je unaprijed svjesno),

     - inzistiranje na tome da dijete ispravi postupke kojima je naudilo drugim osobama ili stvarima (popravljanje vlastitih postupaka funkcionira kao njihova prirodna posljedice)

     - pružanje pomoći djetetu (u situacijama za koje osjećate da bi mogle rezultirati i djetetovom i vašom ljutnjom).

Izvor: Bilbao, A. (2023.), Dječji mozak objašnjen roditeljima. Zagreb, Egmont d.o.o.