Gledali smo filmove o ratnim stradanjima u Vukovaru 1991. godine, čitali pjesme i tekstove na ovu temu. Na satu Likovne kulture smo slikali, crtali i oblikovali motive koji su u holu škole oživjeli sjećanja na najstrašniji zločin u novijoj hrvatskoj povijesti, na patnju, bol i užase neshvatljive ljudskom srcu i umu. No, nježne male bijele golubice na školskom panou, koje kao da su čudesno izvirile iz tame, svojim su krilima u nama osvijetlile vrednote mira, ljubavi, slobode i vječnu nadu koja u nama budi vjeru u ljudsku dobrotu.

Na ulazu škole zapalili smo lampione čija nas je svjetlost podsjetila na žrtvu onih koji su vjerovali u ljubav, koji su u paklu boli, ponora i blata vjerovali u slobodu i istinu, toliko snažno da su žrtvovali svoj život. Među njima je i nekoliko Jaružana čija imena nose i ulice našeg malenog sela.

Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje. (Iv 15, 9-17)

   učiteljica Monika Kajić