Razmišljajući i nagađajući o tome zašto nema nikakvih obavijesti o udžbenicima do 15. svibnja, rodila mi se ideja o cijeni udžbenika.

"Udžbenici su roba" - reče netko. Ali kakva?

Može li se ta "roba" dovesti u okvire nasušne potrebe, ono što nama svima treba. Nema naše obitelji koja nije vezana uz učenika i udžbenik, bilo to izravno ili posredno. Što bi se dogodilo kad bi cijenu pšenice, brašna ili kruha određivao privatnik? Jedne godine suša odnese urod, kruha malo, ali zato cijena vrlo visoka = "tržišna".

Postavio bih otvoreno pitanje nakladnicima, bez obzira na njihovu veličinu i bez obzira na broj njihovih udžbenika uvrštenih u Katalog odobrenih udžbenika: Koliko Vas stoji tiskanje jednog udžbenika (materijal, radni sati, honorar autoru, obveze prema državi i ostali troškovi?

To me jako podsjeća na našu tržnicu (plac, pijacu). Evo zašto. Jednom prigodom šetam tržnicom tražeći namirnice. Naiđem na dva stola, jedan do drugoga. Na jednome su banane (iz uvoza), a na drugome zeleni bob u mahunama. Cijena banana je bila 5 (pet) kuna, a mahuna boba 18 (osamnaest) kuna. Pitam ja "mahunarku": "Što misliš da ove banane rastu u tvojem vrtu, kolika bi im bila cijena? Bi li bile po 80 (osamdeset) kuna za kilogram, barem?" - Da šta bi, bar 100 - odgovori "bananarka".

Slično tome je i cijena vode. Voda koje u nas ima, hvala Bogu, za svakoga i malo više, skuplja je nego li npr. u arapskim zemljama u kojima se dobija raznim prerađivanjima. Je li i to tržišna utakmica? Netko to naziva pravim imenom - pljačka.