Aleksandar je ljubav prema radu s drvetom naslijedio od pradjeda i djeda stolara koji je odselio u Njemačku, ali je u naslijeđe unuku ostavio dosta alata; stolni cirkular, stolnu bušilicu, banzek, itd. Budući da je Aleksandar pokazivao sklonost prema radu u djedovoj radionici, roditelji su mu za rođendane poklanjali nove alate, kao što su ručna gravirka, ubodna pila, razne vrste brusilica, a na neke je potrošio i svoj džeparac. S djedom je sudjelovao u izradi i brušenju kuhinjskih elemenata, a kasnije je samostalno izrađivao podmetače, privjeske, mačeve, kundake za pušku, najčešće od jelovine.

U višim razredima osnovne škole je pohađao izvannastavnu aktivnost iz Tehničke kulture, a kao učenik šestog razreda osvojio je izvrsno šesto mjesto na državnom natjecanju u kategoriji graditeljstva.

Aleksandar je, po želji školske knjižničarke, a uz asistenciju svog učitelja tehničke kulture Josipa Ševkušića, uz pomoć nacrta izradio drveni butaj, odnosno, malu drvenu kutiju u koju se umeću slike pomoću kojih se pripovijeda priča i tako nastaje tradicionalna japanska čarolija pripovijedanja zvana kamišibaj [kamishibai]. Svaki butaj ima okvir, vratašca i prostor za slike ili ilustracije koje se koriste u pripovijedanju. Ovo će pomagalo u našoj školi omogućiti rad s djecom jer razvija maštu, kreativnost, likovnu i govornu izražajnost te komunikacijske i jezične vještine.