Lorena Đulabić

PRIČA O ZRINKU

Bilo je to najljepše i najsunčanije ljeto, koliko pamtim... Grijali smo se na velikih 40 stupnjeva Celzijevih. Svakog bismo se dana oko podneva vraćali u apartman koji se nalazio na brijegu iznad grada. Nakon odmora, krenuli bismo natrag na plažu po užegloj i vreloj cesti. Uobičajen raspored kojeg se držimo svakog ljeta.

No jednog dan, na pola puta do plaže, uočila sam kako nemam svoj fotoaparat. Vratila sam se sama u apartman po fotoaparat koji je čekao na drvenom stoliću. Pokupila sam ga i brzo požurila na plažu kao da negdje kasnim. Spuštajući se na plažu, ugledala sam s moje lijeve strane kako na balkonu sjedi neki čovjek. Primijetila sam da je čovjek vrlo ljubazan, ali isto tako vrlo neobičan. Svakom je prolazniku pokazivao svežanj privjesaka. Privjesci su se toliko sjajili na suncu i nije se moglo gledati u njih. Pomislila sam kako taj tajanstveni momak zasigurno dobro prodaje privjeske jer se nalazio na izvrsnom mjestu gdje prolazi mnoštvo prepečenih turista. Približavala sam se tajanstvenom čovjeku. Bila sam uplašena jer nisam znala što on radi na tom balkonu, je li zlonamjeran ili dobronamjeran? Ljudi se nezainteresirano prolazili, samo bi ga netko ovlaš pogledao. Kako sam se sve više približavala, bila sam uznemirenija – a što ako me nešto pita?

Usred vrućine oblio me hladan znoj. Odjednom tišina, čula sam samo uzburkano more i srce kako ludo kuca. Tišinu su prekinule riječi:“Dobar dan!“ Pogledala sam oko sebe pitajući se koga to pozdravlja?! Ali nikoga nije bilo osim mene. Nastavila sam hodati prema plaži. Osjećala sam se neugodno jer ga nisam pozdravila, a bilo je prekasno okrenuti se i učiniti to.

Cijelo vrijeme na plaži sam razmišljala o putu natrag. Što ako ga opet sretnem, što će reći, možda se uvrijedio i misli kako sam umišljena? Zašto sam pobjegla glavom bez obzira? Taj dan se nisam ni kupala. Bila sam jako uzrujana i puno sam razmišljala o svom propustu.    Prije zalaska sunca počeli smo spremati stvari i zatim krenuli prema apartmanu istim putem. Hodala sam iza svoje obitelji u slučaju da je taj čovjek još uvijek na balkonu.
Bio je tamo. Isti taj čovjek sa svojim blještavim privjescima, isti taj čovjek s toplim osmijehom i plavim očima poput neba kada nema oblaka. Pozdravio nas je. Moji roditelji su odmah veselo odzdravili, a on je nakon toga odmah rekao da mu daju tu garavu curicu. Pognula sam glavu jer nisam znala što da kažem. Mama i tata su se smijali i rekli da će se možda nagoditi ako im pokloni svoj privjesak. No privjesci nisu bili na prodaju, kako njegovi, tako ni ja. Iz neugodnosti sam se izvukla osmijehom. Tako sam upoznala svog prijatelja Zrinka.          

Nakon nekoliko koraka upitala sam mamu zašto on tako priča? Mama je rekla da on ima Downov sindrom. Nisam bila sigurna ni kako se piše, a ni što je to, pa sam nastavila ispitivati. Mami i sestri je dosadilo odgovarati na pitanja pa su mi rekle neka si sama pronađem na internetu. Nisam znala da je to poremećaj koji traje cijeli život i da utječe na normalan razvoj i učenje, koje ja često olako shvaćam.

Bilo mi je nejasno dosta toga pa sam izašla na svoj balkon i razmišljala gledajući u nebo puno zvijezda. Zar on stalno sam sjedi tamo na balkonu? Zašto ne prodaje privjeske? Možda ih on sam izrađuje? Možda on uopće nije loš? Možda on uopće nema loše namjere, možda samo želi prijatelje? Moja se savjest umirila jedino uz plan – sutra ću ga prva pozdraviti.
            Ujutro smo krenuli na plažu. A Zrinko je i dalje sjedio na balkonu i držao svoje privjeske. Kada smo se približili, opet je rekao mojim roditeljima da me daju njemu za jedan privjesak. Ovaj sam se put i ja nasmijala i u njegovom osmijehu vidjela koliko je on zapravo dobar čovjek. Tada sam shvatila da sam zbog straha pogriješila i kako sam pogrješno zaključila. On voli ljude. On zaista treba prijatelje, kao i ja. Svakog sam dana sve više razgovarala s njim. Bilo mi je žao što je vrijeme na moru tako brzo završilo jer smo se mogli još družiti i igrati.

Možda je nekome neobično to što nema prijatelja. No mi mladi danas često biramo prijatelje po sposobnostima i izgledu kako bismo se njima mogli hvaliti. Prijatelji nisu naši trofeji ili materijalno dobro, prijateljima treba pružiti ljubav. Zrinko me naučio da se ne trebam bojati dobrih ljudi, da trebam cijeniti školu koja je nekima nedostupna i da je za prijateljstvo potreban osmijeh, radost i razumijevanje.