Dojučerašnji sat dužeg spavanja koji uzimasmo zdravo za gotovo naglo nam postade pijesak vremena koji nam nepovratno klizi iz udžbenicima otežalih dlanova, a vikend planovi tek obećanje mogućnosti uvjetovane uspjehom u školi i trenutnim raspoloženjem naših roditelja. Tek koji sat prije hrana je klizila lakše imavši bolji okus, piće djelovalo na nas gotovo iskonskom svježinom,a poslijepodnevno izležavanje svojom puninom je naprosto dobivalo oblik duhovnog uzdignuća. Sad, hrana je bezokusna, piće mlako a svijet promatramo isključivo u nijansama sive boje. Unatoč svemu, u surovosti nastale zbilje, četrnaest malih osmjeha prošlo je kroz vrata naše osnovne škole prvi put te je time njihov život postao toliko veći, širi, ozbiljniji, dok sunce u tom trenu naprosto nikad jače nije sjalo. „Više nismo djeca!“- rekli bi oni polusrdito, svi do jednog, dok bi mi, gledavši ih tako sa prevelikim torbama pomislili: „Da mi je vratiti se samo na tren u vrijeme kada živjeh za majčin i očev osmjeh...!“.