Sumnjičavi od samog polaska čuvši da će gledati još jednu predstavu o Isusovu rođenju, pomišljali su: Što će nam novoga donijeti u priču koju znaju već i male bebe, a kamoli mi, kojima je već 7-10 godina?!. Stigavši tamo sjeli su na mjesta u prepunoj kazališnoj dvorani, torbe ostavili na ulazu, skinuli kape i jakne, ispuhali vodenaste nosove, no sumnju ipak zadržali pod rukom…za svaki slučaj. No već od samog početka nešto nije štimalo…nema Marije, nema ni Josipa, nema pastira, mudraca…Pa kakva je ovo božićna priča?! – pomislili su. Naime, ono što nisu znali jest da je to bila priča o Isusovu rođenju ispričana iz nevine i potpuno naivne, ali privrženošću ispunjene perspektive dvaju životinja kojima je dijete Isus ostavljen u štali ne bi li izmakao okrutnoj ruci kralja Heroda i njegove vojske. Nedugo zatim, sumnja im je skliznula iz ruke ne bi li ustupila mjesto smijehu i toplini dostojnoj one koju Božić i zaslužuje. Po završetku su bili toliko oduševljeni da bi glumce najradije zvali natrag na bis….da su samo u tom trenutku znali što bis jest. Sjevši natrag u bus zapodjenuli su razgovor sa svojim pratiteljima o upravo stečenom iskustvu rekavši im kako su naučili da sumnja popločava put osobnoj propasti, a ljubav i otvoreno srce oprostu i dugovječnosti, te kako ponekad pojedinac mora žrtvovati vlastite ciljeve radi općeg dobra, bio on vol, magarac, učitelj ili učenik nižih razreda……manje–više tim riječima.