1.1.Frontalni oblik nastavnog rada

U neposredno (direktno) ustrojenoj nastavi najčešće se primjenjuje frontalni (zajednički, kolektivni) oblik nastavnog rada. U frontalnom radu jedan nastavnik neposredno poučava zajednički sve učenike (u skupini, odjelu i odjeljenju). Nastavnik je u direktnom odnosu s učenicima i nastavnim sadržajem, odnosno on je posrednik između nastavnog sadržaja i učenika.

Frontalni oblik rada osobito odgovara psihofizičkim sposobnostima učenika mlađih odjela osnovne škole. Iako je takav oblik rada prevladavao u staroj školi, zbog ekonomičnosti se i danas zadržao kao najčešći nastavni oblik rada.

Svim učenicima osigurava istodobno motrenje, prenošenje poruka, sustavno ponavljanje, utvrđivanje znanja i razvitak njihovih sposobnosti.

Najpogodnija primjena frontalnog oblika rada je u na uvodnim satima. Frontalni rad je posebno pogodan za korištenje filma, CD, TV emisija itd. u nastavi.

Najčešći nedostaci frontalnog rada su:

-zapostavljanje individualnih osobina učenika; nastava se prilagođava tzv. «prosječnom» učeniku, koji zapravo ne postoji, pa ona ne zadovoljava potrebe ni mogućnosti natprosječnih učenika a uopće je ne mogu pratiti oni koji za tim prosjekom zaostaju (po sposobnostima, predznanju, ritmu rada itd.);

-ograničavanje komunikacije između nastavnika i učenika jer nastavnik može poslati informaciju svim učenicima, ali je ne može primiti od svih učenika;

-stalnom primjenom frontalnog rada oblikuje se u razrednom odjelu ozračje predavaonice i slušaonice u kojoj nastavnik predaje a učenici slušaju. Nastavnik se trudi da učenici dobiju sve gotovo, prerađeno, što u učenika oblikuje psihologiju gotovanstva.

1.2. Rad u skupinama

Temelji se na zajedničkom radu triju do šest učenika na rješavanju određenih zadataka tijekom nastave.

Vrste radnih zadataka 

-istovrsni – nediferencirani rad u skupinama (sve skupine obavljaju isti zadatak, ali se unutar svake obavlja podjela rada prema složenosti zadataka);

-raznovrsni – diferencirani rad u skupinama (svaka skupinama dobiva posebni zadatak, dio nastave jedinice ili teme);

-rad u ciklusima – skupine rade na različitim zadacima, u predviđenom vremenu izmjenjuju zadatke, sve dok svaka skupina ne uradi sve zadatke.

Temeljne etape rada u skupinama

Nastavni rad u kojem dominira rad u skupinama odvija se po etapama, koje metodičari različito određuju iako većina ističe tri temeljne etape/faze:

Uvodni dio – dogovor o radu – zajednički je za sve učenike, u njemu se provodi sadržajna i psihološka priprema za rad, upoznaje se program rada, formiraju skupine, zadaju zadaci rada, odlučuje o načinu rada, pripremaju izvori znanja, itd.

Glavni dio rada – rad u skupinama - odvija se kao samostalan rad učenika u skupinama na temelju podjele rada unutar same skupine, dok nastavnik samo pomaže učenicima u svladavanju određenih teškoća. Tijekom rada u skupinama važno je da  učenici obave podjelu rada unutar skupine, dogovore se o radu, prikupe odgovarajuće podatke, vode bilješke, provedu raspravu i pripreme izvješće skupine.

Završni dio – uopćavanje - obuhvaća skupna izvješća, raspravu o njima u razrednom odjelu i nastavnikovo uopćavanje rada (dodatna tumačenja, dopunjavanje izvješća, zadavanje dodatnih zadataka i sl.). Uopćavanje rada posebno je važno pri ustrojavanju raznovrsnog rada u skupinama.

Kako svaki nastavni rad valja zaključiti provjeravanjem njegove djelotvornosti, navedenim dijelovima nastavnog rada treba dodati etapu provjeravanja učinkovitosti nastavnog rada.

Rad u skupinama ima niz prednosti, kao:

    -neposredan odnos učenika s izvorima znanja, i s ostalim učenicima u skupini,

    -razvijanje radnih sposobnosti,

    -individualizirani rad u skupini.

Nedostaci rada u skupinama

    -složenost ustrojavanja rada u skupinama;

    -dugi uvodni dio i općenito velik utrošak nastavnog vremena, pa tim oblikom rada treba obraditi važne nastavne sadržaje;

    -često nesnalaženje učenika, posebice pri usvajanju same tehnike rada u skupinama, tako da ne uočavaju bitne sadržaje.

      -u stalnim učeničkim skupinama dominiraju bolji učenici, čijim se rezultatima rada koriste slabiji učenici, što uzrokuje njihovu pasivizaciju u radu. Rad u skupinama zahtijeva suvremenu razrednu učionicu s namještajem koji se brzo može prilagoditi radu u skupinama;

      -potrebna odgovarajuća oprema za praktičan rad učenika, mnogo različitih izvora znanja;

      -ali i spremnost i spretnost nastavnika da osigura materijalne preduvjete za takav rad.

1.3. Rad u parovima

Temeljna oznaka rada u paru jest to da dva učenika zajednički obrađuju jedan problem, bilo u nastavi, bilo izvan nje. Radeći u paru, učenici se lakše sporazumijevaju i surađuju.

Radom u paru učenik se osposobljava da svoj rad uspoređuje s radom drugog učenika, da pažljivo sluša svog sugovornika, da uspoređuje svoje sposobnosti sa sposobnostima svog para, da se brzo odluči u svladavanju teškoća.

Učenici u paru udružuju svoje znanje i sposobnosti, zajednički su odgovorni za učinak svog rada. Učenike u taj oblik rada valja uvesti postupno i sustavno.

Vrste rada u paru prema sposobnosti učenika

Razlikujemo instruktivni i zajednički rad u paru.

    Instruktivni rad u paru - bolji učenik pomaže slabijem u stjecanju i provjeranju znanja.

    Zajednički rad u paru - učenici u paru traže rješenje ili svaki radi samostalno a zatim zajednički raspravljaju o obavljenim zadacima i predlažu rješenje.

Pri sastavljanju parova učenika uvažavaju se različiti stavovi, kao:

    -mjesto sjedenja, slobodan izbor pojedinca, dogovor učenika, školski uspjeh, učeničke sposobnosti, osobine učenika, itd.

Vrste rada u paru prema vrsti radnih zadataka

Razlikujemo sljedeće radove u paru:

    -svi parovi rade isti zadatak,

    -svaki par radi poseban zadatak,

    -skupina parova radi na istom zadatku.

Nastavni rad u kojem se radi u parovima obuhvaća:

    -pripremanje učenika,

    -upoznavanje s uputama za rad,

    -rad parova na rješavanju zadataka,

    -izvješće parova o urađenom,

    -završni rad – provjera učinkovitosti rada.

Nedostaci rada u parovima su:

    -ograničena suradnja na samo dva učenika;

    -moguća pojava suparništva i izbijanje sukoba, te

    -nastavnikovo otežano praćenje rada svih parova.

1.4.  Individualni rad

Individualni rad je rad u kojemu svaki učenik radi samostalno.

Prednosti su individualnog rada to što je učenik doveden u neposredan odnos s nastavnim sadržajem.

Učenik razvija svoju samostalnost, stječe samopouzdanje i razvija svoje stvaralačke sposobnosti, a uspjeh u učenju ovisi o njemu samom.

U takvom radu nema suradnje s ostalim učenicima, već samo povremeno s nastavnikom, bilo radi dodatnih uputa ili nadzora.

Individualnim radom se učenici uvode u samostalan rad koji im omogućava da razvijaju svoje sposobnosti.

Vrste individualnog rada

Postoje: istovrsni – nediferencirani zadaci, aznovrsni – diferencirani zadaci, prilagođenim mogućnostima i potrebama svakog učenika.

U istovrsnom radu svi učenici rješavaju samostalno iste radne zadatke, a primjenjuje se za usvajanje temeljnih nastavnih sadržaja.

On nije stimulativan jer su takvi zadaci prelagani za učenike s natprosječnim, a preteški za učenike s ispodprosječnim sposobnostima.

Raznovrsni individualni rad prilagođen sposobnostima skupine učenika u kojemu pojedine skupine dobivaju različite radne zadatke.

Individualan rad postaje individualiziran kada svaki učenik rješava zadatak koji odgovara  njegovim sposobnostima, tempu i načinu rada.

Metodički postupak pri primjeni individualnog rada

Obuhvaća:

    -pripremanje učenika sa samostalan rad – motivacija

    -podjela nastavnih listića

    -samostalan rad učenika uz nadzor nastavnika

    -izvješće učenika o urađenom

    -završni rad – provjera učinkovitosti rada.

Prednosti i nedostaci individualnog rada

    Prednosti – razvijanje sposobnosti, samopuzdanja i stvaralaštva.

    Nedostaci -  nemogućnost govorne suradnje s ostalim učenicima i nastavnikom, otuđivanje od rada kad se naiđe na poteškoće, zatvaranje u sebe, jačanje individualnosti, mala učinkovitost pri obradi novih nastavnih sadržaja, i dr.