Često se roditelji budućih prvašića u lipnju pitaju što trebaju raditi kako bi pripremili svoju djecu za školu. U mislima su im slova, čitanje, pisanje, zbrajanje…

Nije bitno da djeca znaju čitati i računati prije polaska u školu. To je posao učitelja. Naravno da je dobro imati predznanje, neće odmoći, ali nije ni presudno. Učitelj će vrijedno odraditi svoj posao, s ljubavlju i puno znanja. Zato su tu.

Što onda roditelji ipak trebaju, rekla bih i moraju učiniti tijekom 7 godina učenikovog predškolskog života. Vrlo važne stvari, iako se mnogima ne čine takvima…

Treba naučiti pozdraviti susjeda, rođaka… Treba naučiti zahvaliti, zamoliti, naučiti koristiti one četiri čarobne riječi u kojima toliko kasnije u školi slušamo...

U kući trebaju pomoći roditeljima, bilo kako, pa makar samo dodali šalicu sa stola. I na kraju, trebaju naučiti vezati cipele. ašto je sve ovo tako bitno i kakve veze ima s naslovom?

Velika je zabluda roditelja da će učenici steći radne navike čim prijeđu školski prag. Mnogi ih time i plaše rečenicama kao što su Vidjet ćeš ti kad dođeš u školu što ćeš sve morati raditi.

Ako djeca do polaska u školu nisu nikada trebala našto raditi kod kuće bit će to i za djecu, roditelja i učitelja dug i naporan proces. Zajednički proces.  A u školi djeca mnoge stvari moraju raditi sama. I tako i treba i biti, jer pripremaju se za život… Samostalan život. Jednog dana.

Često se neki pitaju jesu li se djeca promijenila. Jesu, promijenila su se. Iz generacije u generaciju djeca su sve manje naučena raditi. Zapravo, ona vrlo često očekuju da će netko raditi umjesto njih. Prije 2-3 generacije bilo je nezamislivo da učenik prvog razreda osnovne škole prepisuje za vrijeme vježbe. Sada je to svakodnevna pojava. Ide se linijom manjeg otpora.

Da, zato mogu reći, djeca su se promijenila. Sama? Ne, promijenili su se roditelji. Jer, oni su jedini bitni u njihovim prvim godinama života, i rekla bih, najbitniji u njihovom cijelom životu.

Pa što se to dogodilo? Roditelji više rade. Vidimo to i po iz godine u godinu povećanom broju zahtjeva za produženim boravkom. Ono malo vremena što provode s djecom (prije nego su krenula u školu) provode ga ugađajući im.

I tko bi im zamjerio? Pa, ipak to nije dobar put. Kada dođu u prvi razred, čitati ne može nitko umjesto samog prvašića, napisati riječ također ne može nitko umjesto njega…

Od 20 učenika prvog razreda, samo dvoje učenika je prvih dana nastave nakon doručka pospremilo šalicu sa stola za sobom, Ostali su je samo ostavili na stolu. Tako su navikli. To su obično radile mame, bake….

A one samo ponekad trebaju reći: Pospremi šalicu za sobom, zlato….

Ne vole ih zato manje. Niti će oni roditeljima i bakama i djedovima to zamjeriti. Djeca vole biti korisna, vole pomagati…

I to će biti odličan put ka stvaranju radnih navika…a, tako je jednostavan.

Samo jedna šalica dnevno.