Nije dobro dolaziti na posao s temperaturom, pogotovo među djecu….Zašto to onda ipak radimo?

Jer smo kratkoročno teško zamjenjivi. Uvijek se pitamo tko će nas mijenjati jer su naravno svi kolege baš u jutarnjoj smjeni i rade u svojim razredima i imaju svoje satove, tko će dežurati umjesto nas na hodniku i izgubiti onih jedinih nekoliko minuta odmora tijekom dana…

Naravno, to će uvijek netko odraditi ali kad smo stavljeni u poziciju da o tome razmišljamo najlakše je otići na posao i trpjeti povišenu temperaturu i bolove. Ima onih tvrdoglavih koji teško ostaju bolesni kod kuće zbog svih gore navednih razloga.

Ipak, to nije dobro, jer dobar učitelj mora biti i zdrav učitelj. Učitelj koji ujutro dolazi u školu s osmjehom na licu, a ne s bolovima u nozi, glavi i sl.

Za ovaj tekst ponukao me ostanak na bolovanju moje dugogodišnje paralelke. Moja prva reakcija je bila: Uf, mora da je gadno!! Znam da je cijeli prošli tjedan odrađivala nastavu s pola glasa i bolovima, a na bolovanje je otišla sada kada je očito postalo zaista gadno.

Kolege drage nemojmo čekati da postane gadno. Lijepo je biti izdržljiv i human, ali jednostavno nekada se mora misliti i na sebe i svoje zdravlje. Dok nema većih posljedica. Nadam se da će to pročitati i moja draga prijateljica koju  već dugo muči noga, a s tim naravno i stepenice. Misli na sebe draga!  Radije ću te posjetiti u tvome domu nego u bolnici.

Netko će nas već zamijeniti, nas ne-bolesnike, ne-prehlađenike, nas sve NE-NE. i nastava (čitaj svijet) će teći dalje…

Teško mi je sada ne sjetiti se mog dragog kolege koji je prije tri godine vraćajući se kući sa školske božićne priredbe poginuo na cesti, u svom automobilu, zbog pijanog vozača koji je kilometrima vozio u suprotnom smjeru. Mog kolege više nema, a drugo polugodište je započelo s novom učiteljicom. I svijet (nastava) je tekla dalje. Njegovoj djeci i supruzi bit će uvijek nezamjenjiv, kolegama i njegovim prijateljima iz škole također…

Ali nastava, nastava će teći dalje…
Tako jednostavno mora biti.