Kada su na današnji dan 1991. godine srpske paravojne formacije i JNA osvojile grad Vukovar, jeza i smrtni strah zaledili su krv u žilama njegovih žitelja. Nakon devedeset dana herojskoga otpora slomljeno je hrabro srce domoljuba. Snovi, planovi i ljudski životi stali su u običnu plastičnu vrećicu, poniženi su pošli u neizvjesnost i smrt. Plačne oči starih majki i nedužne dječje oči odražavale su beskrajnu duševnu patnju. Iza njih je kao spomenik stradanja, ležao apokaliptički opustošen i do temelja razoren, mrtav grad. Svirepo uživajući u strahu žrtava, njihovi dojučerašnji susjedi su s tisućama granata smrvili grad u prah i pepeo. Ljudska lica su izbrisana i svedena na nepoželjan objekt okrutne i masovne eliminacije. Zato su na Ovčari pod okriljem noći pucali u dvjesto šezdeset i jedno ljudsko lice da ne bi pamtili oči hrabrih poštenjaka. Slobodu, taj besplatni Božji dar čovjeku, kroz čitavu povijest ljudskoga roda, kao i u Vukovaru, moralo se braniti krvlju, suzama i patnjom nedužnih. Svaki rat otkriva tamnu stranu ljudske naravi, vrijeme pohlepe i mržnje, vrijeme degradacije ljudske naravi na razinu daleko nižu od zvjerske. Još i danas se u ljudskim dušama osjećaju rane ratnih stradanja koje licemjerna politika uporno pozljeđuje, produbljujući bezdan nepovjerenja i rušeći i onako krhke mostove suživota i ljudskosti među narodima. Za majke stradalih sinova Ovčare još nisu utihnuli, niti će ikada utihnuti, krici njihove djece. Plaši ih svaka noć u koju ulaze same i sa zebnjom u srcu, te gorkom spoznajom da nikada više neće zagrliti svoju djecu. Bol je prvi osjećaj koji ih ujutro pozdravlja i posljednje što osjećaju prije no što zaspu, ako uopće imaju sreće zaspati u takvu bolu. Ucviljene majke nestalih, već preko dvadeset godina uzalud čekaju svoje sinove. Utjehu traže u krunici nebeskoj Majci kojoj je mač boli probo dušu, kada je u krilo primila mrtvo tijelo Isusovo. No žalosna Gospa je barem nad svojim mrtvim sinom izvršila dostojan ukop i žalovanje, dok se za grobove njihove djece nikada neće saznati. Usprkos svemu, srce im je slobodno od mržnje jer ga je patnja pročistila, oplemenila i posvetila. Ono što ih boli jest banalizacija žrtava i ideala za koje su izginula njihova djeca. Ali, što ih se više omalovažava i relativizira, tim poruka vukovarskih heroja biva glasnija: „ Sjetite se Vukovara i njegovih devedeset dana, kada smo bili okovani obručem zla. Satrveni, izranjeni i ostavljeni od svih da iskrvarimo na smrt. Sjetite se da je slobodna domovina koju uživate plaćena našom žrtvom po blatnjavim rovovima, krvlju i neiskvarenim mladenačkim oduševljenjem da biste joj obraz blatili nemoralnom privatizacijom, korupcijom i ratnim profiterstvo. Pamtite one kojima je bila čast stajati na braniku ljudskoga dostojanstva i naših ognjišta, u ime boljega sutra budućih naraštaja, a ne da biste ih neimaštinom rastjerali da se potucaju bespućima imperijalističkoga kapitalizma služeći kao jeftina radna snaga u dužničkom ropstvu. Sjećajte nas se i radite domovinu kakva je zauvijek ostala u našim snovima: ponosna, čestita i lijepa!“